Premijerova odluka da Hrvatska ne ostane suzdržana u glasanju UN-a o stanju u Gazi uvlači nas u vrlo ozbiljne sigurnosne probleme

Ovih smo se dana uvjerili kako je to kad se hrvatski premijer, a i šef diplomacije koji ionako nikad ni ne može ni ne smije misliti svojim glavom, pokušavaju pokazati stupom, dapače avangardom, Europske unije. Vjerojatno vam je poznato da je Hrvatska na zasjedanju Ujedinjenih naroda bila među malobrojnim državama koje su glasale protiv rezolucije kojim se, pojednostavljeno rečeno, traži okončanje ratnih operacija u palestinskoj autonomiji u Gazi. Ne treba naglašavati da je veći dio hrvatske javnosti bio nemalo iznenađen takvom diplomatskom odlukom, koja se može nazvati i kockarskom, jer bi mogla imati svakovrsne implikacije i na ovdašnja zbivanja.
Formalni je razlog čvrstog hrvatskog vezivanja uz Izrael, kao i SAD te još neke izraelske saveznike, bila činjenica da u rezoluciji nije eksplicitno navedeno da je palestinski Hamas inicirao zastrašujući ratni sukob pokoljem i otmicom židovskih civila u rubnim židovskim naseljima. Vladajući su zaključili da su time narušeni principi međunarodnog prava, koji su u simboličkom smislu bitni za Hrvatsku zbog agresije Srbije na trećinu hrvatskog teritorija prije puna tri desetljeća. Rješenje je za Banske dvore, koju su nazvali principijelnim, da Hrvatska ne glasa za mirovnu inicijativu, podržanu od velikog dijela međunarodne zajednice. Umjesto toga, opredijelili su se za dijeljenje diplomatskih lekcija.
Ne treba biti diplomatski mudrac da bi se zaključilo kako je takva Plenkovićeva odluka, s obzirom da je Grlić Radman u kreiranju vanjske politike obična marioneta, iznimno problematična. Tako ju je ocijenio i predsjednik Milanović, koji u procjeni diplomatskih stavova, a jasno je bilo da ni ovoga puta nije bio konzultiran, uvijek polazi od užih nacionalnih interesa, čak i kad su neprincipijelni i jako nepopularni. No, u konkretnom ga je slučaju čvrsto podržala većina neovisnih hrvatskih medija, a i šira javnost. Neki i u vrlo oštrim tonovima, uviđajući koja je prava pozadina takvog promišljanja. Temelj je kritičkog stava prema Vladinom avanturizmu više nego jasan: zdrav razum i dugoročnije promišljanje političkih i gospodarskih interesa male i nejake Hrvatske.


Temelj je kritičkog stava prema Vladinom avanturizmu više nego jasan: zdrav razum i dugoročnije promišljanje političkih i gospodarskih interesa male i nejake Hrvatske

Zgodno je, dakle, pred bruxelleskim dužnosnicima i Amerikancima glumiti diplomatsku principijelnost, ali je i u tom formalnom smislu zanemareno da baš iz iskustava Domovinskog rata može temeljiti odluku o rezoluciji koja nije adekvatna kontroverznom potezu u Ujedinjenim narodima. Točno je da nije imenovan agresor od 7. listopada, no isto je tako nedvojbeno da je odgovor izraelske vojske bio neproporcionalno brutalan, uz stradavanje više tisuća civila, među kojima je mnogo djece, žena i staraca, kao i humanitarnom katastrofom kojoj je još ne nazire kraj.
Zacijelo ni to nije presudan argument, jer korijeni sukoba sežu u višedesetljetnu izraelsku politiku. Ona je u mandatu aktualnog konzervativnog premijera Netanyahua, poduprtog židovskim ortodoksnim vjerskim strankama, redala agresivne poteze i drakonske mjere otimanja zemljišta koje izvorno pripada Palestincima. Zato je nesporno da je Gaza pretvorena u prenapučeni izbjeglički kamp, koji neki nazivaju čak i konc-logorom, aludirajući na tragičnu sudbinu same židovske zajednice tijekom holokausta. Gaza je, sve u svemu, logično ishodište palestinskog radikalizma i terorizma, koji službeni Jeruzalem nije naveo da preispituje svoju ekspanzionističku politiku. Dojam je, štoviše, da je židovskim ultrakonzervativcima i odgovaralo da Hamas napravi teroristički akt velikih razmjera kako bi trajno okupirala dodatne dijelove Gaze. Procurili su i neki dokumenti izraelskih vlasti koji idu u tom smjeru.

Ne treba naglašavati da je veći dio hrvatske javnosti bio nemalo iznenađen takvom diplomatskom odlukom / VLADA RH

Preneseno na prilike iz Domovinskog rata, na koje su Banski dvori vole pozivati, to bi značilo da su glasanjem o spomenutoj rezoluciji negirali načelo da se diplomatski treba podjednako distancirati i od otimanja teritorija koji pripada drugom narodu. Konkretnije rečeno, takva bi logika razmišljanja opravdavala trajno postojanje nekadašnje okupatorske „Republike Srpske Krajine“. Već je i iz toga razumljivo da Plenkovićevi potezi u zgradi na East Riveru imaju neku drugu kombinatoriku, a ona mu je uvijek vezana uz vlastite ambicije. Čini se da je Vladina odluka bila zapečaćena kad je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bez širih konzultacija u potpunosti stala na izraelsku stranu, što je produbilo podjele unutar Unije i stvorilo pomutnju unutar same bruxelleske administracije.

Preneseno na prilike iz Domovinskog rata, na koje su Banski dvori vole pozivati, to bi značilo da su glasanjem o spomenutoj rezoluciji negirali načelo da se diplomatski treba podjednako distancirati i od otimanja teritorija koji pripada drugom narodu

Što je, stoga, Hrvatska zdravorazumski trebala učiniti? Krajnje jednostavno, kako su to učinile i brojne europske zemlje, biti među 45 suzdržanih zemalja. Time se ne bi okrenuli protiv Izraela, budući da ta država ima pravo na samoobranu i borbu protiv terorizma, a ne treba zatvarati oči ni pred dugom prema židovskoj zajednici zbog zločinačke politike NDH. Suzdržanošću bi se, međutim, jasno dalo do znanja da politika koju vode izraelski politički radikali ne nudi nikakvu perspektivu za postizanje mira. Štoviše, sve je izglednije i daljnje širenja ratnog sukoba i međunarodnog terorizma, s nemjerljivim posljedicama za cijelo čovječanstvo.
Upravo zato, kako to neki danas tumače, Hrvatska ne bi jasnim opredjeljivanjem na jednu stranu stavila na sebe potencijalnu ‘metu’, na što je obvezuje i suživot s muslimanskom zajednicom u BiH, koja je iznimno osjetljiva na stradanja u Gazi. Tu su i važne gospodarske spone s Turskom i ostalim islamskim zemljama. Budimo realni i krajnje racionalni, Hrvatska je, osim u Plenkovićevim promišljanjima, premala da bi kreirala diplomatske trendove. Priča je iz unutarhrvatske perspektive još apsurdnija, s obzirom da se ta ista Vlada zbog nezamjeranja svom biračkom tijelu odlučno ne suprotstavlja ideologijama koje se vezu uz ustašku državu i uništenje židovske zajednice, dok se u diplomatskom smislu prikazuje kao veliki izraelski prijatelj. U pitanju je opet premijerov tipični dvostruki politički moral.

 


Vezani članci

Najčitanije