Malo mjesto Ivančec u administrativnom je sastavu Općine Rasinja i jedno je od rijetkih do kojega se još uvijek dolazi prašnjavom šljunčanom cestom. Naime, prometnica od Rasinje asfaltirana je do Belanovog Sela, a razdaljina od kilometra do Ivančeca još uvijek čeka asfaltiranje. Pa ipak, zbog rijetko viđenog prekrasnog krajolika stječe se dojam da bi svatko sigurno poželio ponovno doći u ovaj kraj. Smjestivši se na nadmorskoj visini od 190 metara i na površini nešto većoj od dva kvadratna kilometra, selo je naseljeno mješovitim, pretežito pravoslavnim stanovništvom. Mještani su oduvijek živjeli od poljoprivrede, obrađujući plodnu zemlju, uzgajajući stoku i svinje. Stoku je sve do nedavno imalo svako domaćinstvo, a osim krava za mlijeko, tovili su i bikove. Selo se sastoji od dva dijela, od malog i velikog Ivančeca, a da je nekada selo bilo doista veliko, govori i činjenica da je u „malom Ivančecu“ bila i škola za prva četiri razreda. Tu je nastavu pohađao i Milan Manojlović kojega smo susreli pred kućom. On je već nekoliko godina u invalidskoj mirovini i jedan je od onih mještana koji danas žive sami u kući.
– Ovdje sam rođen i odrastao, a tu sam završio i prva četiri razreda osnovne škole. U staroj zgradi nastava se ovdje odvijala sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, a osim djece iz Ivančeca, u toj su školi učili đaci iz Belanovog Sela, Radeljeva Sela i Lukovca. U to vrijeme samo iz našeg sela u školu je išlo desetak učenika. Tu je živjelo 160 stanovnika, a tad smo dobili i struju. Moji su ubrzo kupili i prvi TV prijemnik u selu pa nam je uvečer puna kuća bila susjeda koji su zajedno sa nama pratili program. Ja sam kasnije postao vozač autobusa i otišao sam iz svog rodnog Ivančeca, no odlaskom u mirovinu vratio sam se ovdje gdje imam svoj mir – kazao nam je Milan.
Složni žitelji pomagali su jedni drugima u poljoprivrednim poslovima, a razvijen je bio i društveni život. Miloš Arambašić selu je poklonio i zemljište na kojem su mještani zajedničkim snagama sredinom šezdesetih godina sagradili društveni dom. U domu su svakog vikenda održavane zabave, na kojima su mnogi mladi upoznali i svoje buduće bračne partnere. Društveni dom i danas je u funkciji, no kao i u većini naših sela, sve manje se u njemu održavaju zabave i proslave, a mnogo češće karmine.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća u selu je radio i mlin u vlasništvu Milana Barberića. Danas je od nekadašnjeg mlina ostao dio zgrade obrasle grmljem. Nekoliko godina kasnije, u selo je Blagoja Milošević dovezao i prvi traktor , a traktore i poljoprivredne strojeve uskoro su počeli kupovati i ostali mještani. Uz ratarstvo i stočarstvo, za okrjepu je svako domaćinstvo uzgajalo i vinovu lozu, a i danas na brdu Mali Ivančec malobrojni mještani imaju vinograde. Nekad je u selu bilo 60 nastanjenih kuća. Danas u ukupno 14 kuća živi oko 26 mještana od kojih je čak šesnaestoro djece u dobi od 5 do 18 godina! Najmlađi je Nikola Zrinski, no selo se može pohvaliti i starim mještankama. Danica Mesarić i Dušanka Vitanović rođene su daleke, 1925. godine. Selo je djelomično asfaltirano, ima vlastito groblje, struju i javnu rasvjetu, a nema vodovod, plin niti kanalizaciju. Od nekadašnjih velikih poljoprivrednika, danas obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima samo Nikola Kozić, čijih dvadesetak krava su danas jedine u selu. Đoko Vitanović ima petnaestak ovaca uglavnom za svoje potrebe, a ostali mještani ostali su na uzgoju nekoliko svinja i kokoši, samo za svoje potrebe. U selu je i pilana koju vodi Dušan Hunjadi.
Prošetali smo selom, pokušavajući prebrojati naseljene, ali i nenaseljene kuće. Uz stara i napuštena, tu su i lijepo uređena domaćinstva iz kojih se čuje dječja graja i slavi život. Gotovo na kraju sela pred kućom smo susreli mladu majku i dvoje djece na koje je budno pazila starija gospođa.
– Ja sam oboljela i ne mogu raditi, no još uvijek zemlju obrađuje moj sin. Unazad nekoliko godina selo se smanjilo, a iako je sve manje mještana u našem selu, na sreću još uvijek imamo i dosta djece – rekla nam je Darinka Milošević, i naglasila da je za nju najljepši život u njenom selu. S njom se složila i njezina unuka Nikolina Bešvir koja se udala i živi pokraj Ludbrega, no uvijek kad može s djecom dolazi kod bake i zajedno uživaju u čistom zraku i prekrasnom krajoliku.
