Srednjevjekovno naselje Marinovec smjestilo se na jednom od brojnih obronaka kalničkog gorja, a sam Kalnik udaljen je svega nekoliko kilometara. Na ukupnoj površini nešto većoj od dva kilometra četvorna, kuće su smještene uz glavnu prometnicu s koje se račva odvojak koji vodi na brdo čija najviša točka doseže 150 metara nadmorske visine.
Pretežito poljoprivredni kraj
Mještani su ovdje oduvijek živjeli od poljoprivrede uzgajajući stoku za tov i krave za mlijeko, a poljoprivredom se bavi i Ivica Bricelj koji nas je dočekao u dvorištu obiteljske kuće.Taj dio naselja mještani među sobom zovu Kovači, a saznali smo da su na početku sela Sučići, gore na brijegu Konjačići, a u sredini sela Međimurci. Sedamdesetogodišnji Ivica živi sa suprugom Slavicom, kćerkom Marinom, njezinim suprugom Ivicomi troje djece. Njihov najstariji sin Karlo već je zaposlen, kći Karla pohađa medicinsku školu, a tu je i najmlađi unuk naših domaćina, petogodišnji Lukas. Starija kći Ivanka ima kćer Elu i živi u Koprivnici.
– Ovdje je bila gola mekota – pokazao nam je rukom na obiteljsku kuću Ivica koji je pohađao osmi razred kada su njegovi roditelji kupili zemljište i počeli graditi novu kuću.
– Kuću je šezdesetih godina prošlog stoljeća sazidao moj otac Alojz ciglom koja se ovdje pravila i pekla. Na livadi se kopala zemlja i ručno se izradilo 35 tisuća cigli kako bi se sagradila ova kuća i gospodarske zgrade. Glavni majstor za „paljenje cigle“ bio je Stjepan Kuntić iz susjednog Apatovca -, rekao je naš domaćin i opisao čitav proizvodni proces pravljenja cigle.
Međususjedska solidarnost
Saznali smo da je šezdesetih godina u osnovnu školu iz Marinovca išlo dvadesetak đaka. Prva četiri razreda pohađali su u Glogovnici, a više razrede učenici i danas završavaju u Apatovcu. Tih prošlih vremena većina poslova u polju radilo se ručno, a i djeca su pomagala koliko su mogla. Kad se kosila pšenica, oni su zajedno s odraslima ustajali u pola četiri ujutro. Muškarci su kosili ručnom kosom, žene su nabirale žito i pravili snoplje, a djeca su od stabiljki žita pravila pojaseve kojima se vezalo snopove. Kasnije su ručne kose zamijenile kosilice koje su vukli konji, a konje su potom zamijenile samohodne kosilice. Žito se vršilo drešom koji je pokretao traktor, no za opsluživanje je trebalo po dvanaestoro ljudi. To su uglavnom bili susjedi koji su pomagali jedni drugima, no sve te težake trebalo je i nahraniti, a hranu su pripremale domaćice.
Mehanizacija je olakšala poslove u polju
Pojavom kombajna, sve je postalo mnogo lakše, ali ljudi su se prestali toliko družiti. Imućniji mještani u to vrijeme za radove na polju koristili su konje, čije usluge su se bogato naplaćivale. Tako je za proljetno oranje, vlasnik oranice trebao odraditi 10 radnih dana, a za jesenje, osam dana. Prijevoz drva iz šume do kućnog dvorišta, koštao je radni dan. Mještani su na brdu Kučine uzgajali vinovu lozu za svoje potrebe, a vinogradi su se kopali motikom ili štihom. Danas je američki cvrčak i ovdje sve prisutniji, a brdo umjesto loze, sve više obrasta šumom.
Struja je u selo došla krajem pedesetih godina prošlog vijeka, i mnoge kuće tada su još bile od drvenog pletera i zemlje. Naš domaćin još uvijek pamti da je električar Bogi, s „baltom“ kopao u zemljanom zidu mjesto za kutiju s brojilom. Nešto kasnije, Ilija Habdija kupio je i televizor, a mnogi mještani pamte da su u njegovoj kući redovito pratili tv seriju „Kuda idu divlje svinje“
Šezdesetih godina u selu je živjelo više od 200 stanovnika, pa je mnogo posla imao i kovač Ivan Špoljar. U njegovom dvorištu svakodnevno su na red za potkivanje čekali konji iz sela, ali i iz susjednih mjesta. Konje su kasnije zamijenili traktori, a sedamdesetih godina Drago Sučić u Marinovec je dovezao i prvi traktor marke Zetor. Danas u selu ima nekoliko većih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Stočarstvom i proizvodnjom mlijeka bave se Ivana Sučić, Đuro Konjačić, Josip Sučić, Zlatko Sučić, Brankica Pavešić, Valent Konjačić, Božidar Habdija, Ivo Blažević i Đuro Konjačić pa u selu danas ima više stoke nego prije.
Selo se svelo na 100-ak stanovnika
Marinovec je danas prigradsko naselje Grada Križevaca do čijeg centra mještani prevaljuju desetak kilometara. Mjesto je asfaltirano, ima telefon, struju i javnu rasvjetu, a žitelji se vodom opskrbljuju iz vlastitih bunara. Nemaju plin ni kanalizaciju, niti trgovinu, a groblje im je u Gornjoj Glogovnici.
U Glogovnici im je i crkva, no u selu je raspelo, a obitelj Šarić pokraj obiteljske kuće podigla je i kapelicu u čast srcu Isusovom i Marijinom. Naselje ima bogatu povijest, a najstariji mještani sjećaju se dječačke igre na lokalitetu Križno drvo, sjeveroistočno od sela.Prema legendi, radi se o ostacima kapele posvećene Svetoj Barbari, no provjeru prepuštamo stručnjacima. Naselje danas čini šezdesetak kuća u kojima živi stotinjak stanovnika od kojih je po našem saznanju najstarija Vidica Međimorec kojoj je oko 96 godina. Najmlađoj mještanki manje je od pet godina.
