Hrvatska dobiva zakon o jeziku. Kako je jezik jedna od osnovnih odrednica identiteta nacije, to zvuči sasvim logično. Uostalom, riječima Wilhelma von Humboldta: Prava je domovina, u stvari, jezik.
To je to, ovotjedna kolumna gotova.
E da ne bi! Kako kaže jedan srpski rock’n’roll pjesnik, kojeg nekim čudom razumijemo: Teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi. Tako se npr. kod određivanja hrvatskoga jezika konstantno, i sasvim opravdano, naglašava da proizlazi iz sva tri hrvatska narječja: kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga. Isto tako, to bi trebao biti jezik kojim Hrvati, i ostali građani RH, govore. Samo što nije. Barem ne ovako kako to zamišlja gornji ešalon hrvatskih jezikoslovaca, čije su ideje uvrštene u zakon. Pa krenimo redom.
Kao prvo, postoji nešto što se zove standardni jezik. Ima on kompleksnu povijest, a nastaje tako što se jedna od brojnih jezičnih varijanata datoga jezika kodificira (što ovdje podrazumijeva ujednačavanje te zapisivanje jezičnih oblika i zakonitosti). Standardizaciju jezika vežemo dobrim dijelom uz nacionalne pokrete 19. st., ali do određene je mjere postojala i ranije. Naime, jezik poput recimo francuskoga sastoji se niza od lokalnih govora (dijalekata) koji s geografskom udaljenošću postaju sve teže razumljivi, što nazivamo dijalektalnim kontinuumom. Dodamo li tome ne-francuske jezike govorene na tome području, poput bretonskoga i baskijskoga, očita je potreba za nekim jezičnim oblikom koji bi omogućio sporazumijevanje svim građanima Francuske, što je od posebne važnosti za upravljanje zemljom.
Rana standardizacija nije se provodila planski, već se radilo o tome da jedna jezična varijanta postaje prestižna. Tako je u francuskoj prestiž zadobio govor pariškoga područja, gdje je bilo središte političke moći. Drugim riječima, svi su željeli zvučati kao kralj i njegovi ministri jer je to bio znak da spadate u tu skupinu moćnika. To se, naravno, odnosilo prvenstveno na one iz viših slojeva društva, koji su se ionako koncentrirali u području oko glavnoga grada. Tako dolazi do vertikalne razdiobe jezičnih varijanata, s obzirom na društveni sloj, pa za razliku od geografskom pozicijom uvjetovanih dijalekata (<grč. dia- ‘preko, između’ + lektos < legein ‘govoriti’) ovdje govorimo o sociolektima (usporedi socijalno ‘društveno’). Govor aristokracije postaje prestižan i nazivamo ga akrolektom (<grč akro ‘vrh’, kao u akropoli). Aristokraciju stadu imitirati pripadnici srednje klase, što s njima dolaze u kontakt kao trgovci, obrtnici i sl. pa se trude zvučati ‘kulturno’, iako ne poznaju dovoljno dobro tada još uglavnom nepisana pravila toga govora pa tako nastaje mezolekt (grč. mésos ‘sredina’, kao mezanin). Seljaci, a kasnije i industrijski radnici, s druge strane, nisu imali niti vremena niti potrebe za takve egzibicije pa njihov govor ostaje najrazličitijim od dvorskoga, i dakako najnižega prestiža. Tu govorimo o bazilektu (grč. básis ‘podnožje’ kao baza).
Istovremeno, kako su seljaci bili najmanje mobilan društveni sloj, uvjetovano prirodom njihova rada, razlike među govorima sela ostaju najveće pa su tu i najzamjetnija dijalektalna obilježja. Srednji je sloj više putovao i dolazio u dodir sa svime i svakime, a pokazivao je i inicijativu da se što više približi vrhu, stoga im je i govor bio najviše podložan promjenama te u gradovima s vremenom slabe dijalektalne razlike. Aristokracija se pak držala zajedno i izrazito pazila na uzuse, manire, te tako i jezik, koji se manje mijenjao, a dijalektalne su razlike postale zanemarive.
Nastavit će se…
Čiji je naš jezik? (1. dio)
