Veseli činjenica da nas ima puno u našoj Koprivnici. Ali kad na mali prostor dođe puno ljudi to baš i nije jednostavno. Zbog čudnih navika modernih Koprivničanaca koji bi se htjeli dovesti automobilom do ulaza u neku ustanovu u koju su naumili ići. Prostora ima malo. Uglavnom premalo u odnosu na želje mojih modernih sugrađana. Udobnost koju nam omogućava moderan način življenja je ponekad zloupotrijebljena. Često ostanem zadivljena kako su sve moderna prometala parkirana. To pak znači da je život u našoj Koprivnici na visokoj razini. Sve dok taj dokaz dobrog življenja ne ugrozi druge. Neki dan imala sam potrebu ići u bolnicu. Krenula sam bezbrižno računajući da ću pronaći mjesto rezervirano za vozače s invaliditetom. Uvijek kad idem u hram zdravlja, jer tako taj prostor doživljavam, ne brinem. Uvjerena da taj prostor i sve okolo njega odiše humanošću i plemenitošću približila sam se mjestu ulaza u zgradu. Pogledom sam tražila mjesto za parkiranje vozača s invaliditetom. Okomite oznake davale su informaciju da su čak tri mjesta osigurana za vozače s invaliditetom. Stvarnost je bila potpuno drugačija. Na jednom parkiralištu za osobe s invaliditetom je bio parkiran motor. Bijesna mašina! Ipak sam provjerila ima li istaknutu karticu koju koriste vozači s invaliditetom kada koriste ta parkiralište. Nema! Idem do drugog parkiranog automobila koji je parkiran na mjestu označenom za vozače s invaliditetom. Karticu, zakonom propisanom za parkiranje osoba s invaliditetom, nije imao niti taj automobil! Sada, već prilično uznemirena, otišla sam do trećeg parkirališta. To vozilo je imalo istaknutu karticu, ali ne zakonom propisanu. Vozilu je prilazio fini, uglađen gospodin. Upitala sam ga je li on osoba s invaliditetom ili je dovezao nekog tko je osoba s invaliditetom? Ako nije lijepo sam ga zamolila da mi oslobodi parkiralište. Vjerujući da se lijepo lijepim vraća očekivala sam lijep odgovor na moje lijepo pitanje. Kako li sam samo bila naivna! Taj fini gospodin drsko mi je odgovorio da je osoba s invaliditetom. “Nisam invalid u glavu kao ti!” – rekao je. U šoku i nevjerici od onog što sam čula uspjela sam se sjetiti i prepoznati tog „finog gospodina“. Naš sugrađanin koji slovi za uglednog i cijenjenog građanina u samo nekoliko minuta prosuo je „rafal“ rečenica kako je branio ovu zemlju i da njemu neće nitko braniti gdje će on parkirati. S dotičnom osobom nije se isplatilo upuštati u polemike. Zaključak koji sam donijela bio je da odijelo ne čini gospodina. Zakazao je netko tko ga je odgojio – obitelj.
