Kakva tragedija se mora dogoditi da bi počeli drugačije razmišljati o životu?

Stojim na semaforu, a on u zavoju okreće volan i gleda u mobitel. Komentiramo prijateljice i ja da “svaka mu čast”, kaj će mu oči na cesti, kad mobitel ima. Dostižemo ga i na drugom semaforu i na drugom zavoju, eno, i dalje je na mobitelu, samo što sad ne gleda u njega već priča s nekim. Gledam ga i mislim si – stvarno?
Što misliš da si Bogom dan i da si baš ti sposoban buljit u mobitel dok voziš, a svi drugi su budale? Hoćeš li to misliti i dok završiš u nekoj grabi? Hoćeš li shvatiti da ne radiš dobro onog trenutka dok ozlijediš sebe ili možda nekog drugog?

Nedavno prelazim zebru, pješke, jer mi je vozač stao, a ovaj iza njega ga ni pet ni šest, prestiže, par centimetara ispred mojih prstiju mi prolazi. Oprosti mi, što sam metar pedeset i pet i što nisam iza kombija vidjela da si ga ti odlučio na zebri prestići dok sam istom tom zebrom ja prelazila jer mi je vozač stao. Mora da je lik koji mi je stao na zebri budala, jer kaj imaš stajat na zebri, ako to nije napravio i auto koji ti ide ususret. Mora da je lik koji mi je  stao na zebri budala i inače zna tako na bilo kojem dijelu ceste malo si stati i odmoriti od vožnje, a s obzirom da si ti iza njega i vidiš da nema automobila iz suprotnog smjera, shvaćam, da ga moraš prestići, jer budala stoji na cesti, dok se tebi negdje žuri. Žuriti se? Ubiti nekoga možda s tim svojim automobilom?

Prelazim zebru neki dan, stanem kao što i uvijek stanem i siđem s bicikla, osim ako nema u blizini ni jednog jedinog auta, onda ne siđem, ali imam toliko poštovanja prema sebi prvenstveno da pogledam lijevo i desno prije nego odučim preći zebru s biciklom. Ono, bitna sam si i bitan mi je moj život.
U većini slučajeva, u 99% slučajeva stanem i siđem, jer uvijek je neki auto tu negdje, a mojih metar pedeset i pet ne podržava situaciju u kojoj bi mogla ostat na biciklu i s prstima si kontrolirati ravnotežu. Taj sam dan prelazila zebru i također stala, jedan od faktora je bio što su automobili bili u kružnom toku, drugi faktor je bio moja visina i slatki nedostatci iste te visine, treći faktor je bio da sam imala haljinicu pa sam na vreme trebala obavit sve radnje prije silaska s bicikla  da ne bi Sharon Stone u meni izazvala lančanu reakciju potaknutu sirovim strastima. Prelazim ja zebru, a vozač mi vikne, dok sam ju već prešla, “Svaka ti čast! Svaka ti čast, sišla si s bicikla” i da mi thumbs up, s palcem naravno. Ja ostala u šoku što je čovjek ostao iznenađen i oduševljen činjenicom što sam sišla s bicikla. U toj sekundi mog okretanja da vidim tko to meni viče, pješke, gurajući bicikl i vičući “Hvala Tomek” (jer se znamo), skoro sam pokupila žensku koja se meni ususret vozila biciklom. Nasmiješila sam joj se, rekla “Sorrrrrryyyyyy”, rekla je “Sve ok, pazim i ja”, nasmiješila se, pozdravila i ošla.  Pazi, ja koja sam pazila, skoro sam srušila ženu s bicikla. Ja koja osuđujem tebe, lika, koji je mene pregazio skoro na ZEBRI, ja koja osuđujem tebe, lika, koji gledaš u mobitel dok skrećeš u zavoj, ja koja osuđujem tebe koji pričaš na mobitel dok voziš auto. Ali znaš koja je razlika među nama, MENI JE STALO, meni je stalo do drugih. Ja sam sad ovu situaciju s “rušenjem žene s bicikla” toliko izdramatizirala jer je meni u tom trenu takva bila, u želji da budemo sigurni u prometu, ja sam se skoro pola sekunde poslije zaletila u ženu. Koja mi se nasmiješila jer nije vidjela toliku dramu u tome. Ne mislim ni ja da je bilo strašno, ali imala sam potrebu ispričati joj se što je moglo doći do nečega, do čeg na sreću, nije došlo.
Jesi li ti imao potrebu ispričati se meni dok si shvatio da si me skoro na zebri pregazio? Vjerujem da nisi, vjerujem da me nisi ni doživio. Tako je barem izgledalo. Ili jesi, ali kaj sam ja, bogica, s tim biciklom i zdrapanim sicom bitna tebi u tom autu purgerskih registracija u centru Koprivnice.

Vozim se na biciklu, lagano ulazeći u ZAVOJ, malo na kočnicu, malo glava udesno da vidim ide li mi tko ususret. Ide. Ide ona, “sto na sat”, s pecivom u ruci, fino papa ona i vozi se kao da je ravna staza, kao da je samo ona na njoj. Nitko drugi, osim nje i peciva,  nisu bitni. Preplašila se (jadna) dok je naletjela na mene, staloženu, jer sam ju vidjela i pomaknula se dovoljno da ni jedna ni druga ne završimo u ogradi ili s glavom na cesti.

Jesi li se preplašila barem za svoj život kad se nisi za tuđi? Pitam te ja.
Što je to u ljudima, pitam se ja. Što je to, toliko, sebično?
Što se mora dogoditi, kakva tragedija se mora dogoditi, da bi počeli razmišljati o životima drugih i o svom životu?
Misliš da pretjerujem?
Pitat ću ja tebe je li pretjerujem dok napraviš neko sranje.
Misliš li da si Bogom dan u tom svom automobilu i da su svi drugi budale dok ti juriš bez brige i definitivno bez pameti?

Iskreno, htjela bih znati što misliš. Htjela bih znati što ti prolazi kroz glavu. Što VAM prolazi kroz glavu. (NE DA mi se trenutno pisati sve u množini, iako se obraćam svima koji spadaju o ovu kategoriju, fala na pažnji.)

Sudjelovala sam na jednoj parlaonici na temu brzine u prometu. Ostala zgrožena razmišljanjima maloljetnika i onih koji su tek navršili 18 godina. Ostala zgrožena bahatošću i stavovima poput “ja ako procijenim da mogu voziti sto na sat, iako se na tom dijelu ne smije, ja ću stisnuti gas, jer sam siguran u sebe.”.
Da. To je rekao. To je reklo dijete od 18 godina. Da je on siguran u sebe.
Svakaj su još rekli.
Ali znate kad su zašutjeli? Ne nakon što su me napali i izvrijeđali da ja više naginjem grupi koja nije za brzinu već za sigurnost. Ne, ne. Zašutjeli su nakon što je jedan mladi dečko, u kolicima, došao pred njih i ispričao im svoju priču. Ne mogu reći da je stao pred njih, jer to ne može. Dovezao se pred njih i rekao im svoje iskustvo. Znate li koliko godina taj mladić nije pričao javno o prometnoj nesreći koju je doživio i zbog koje je, zbog tuđe greške, ostao u kolicima? Jedanaest godina, JEDANAEST godina nije pričao o tome.
Zašto je odlučio pričati o tome? Možda zato jer ja nisam znala da je to tabu tema za njega pa sam predložila (potiho) da im se obrati, a možda zato što su ga ta djeca natjerala na to. Krajnje nepoštivanje prema tuđim životima ga je možda natjeralo na to. Da. Ostao je isprovociran i zgrožen kao i ja, na komentare i razmišljanja koja je čuo. I progovorio je. Zašutjeli su. Više nisu bili tako SIGURNI U SEBE i svoje sposobnosti u prometu. Postali su svjesni da su DJECA koja moraju još puno toga naučiti.
Slijedeći put dok sjedneš za volan, razmisli dobro što ćeš napraviti. Molim te. Još imaš vremena postati čovjek kojem je stalo do drugih. Kojemu je stalo do vlastitog života. Nemoj biti razmaženo maloljetno derište za volanom. Jer kad se dogodi nesreća i ako se dogodi najgore, kasno je za razmišljanje.

Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com