Prisjetite se, nije puno prošlo od toga kad smo se čudili kako je u INA-i, koju izravno nadzire Vlada RH, bilo beskrajno lako iz plinskog biznisa maznuti milijardu tadašnjih kuna. Dovoljno je bilo imati HDZ-ovu člansku iskaznicu, taj čarobni kartončić koji otvara sva vrata, te poznanstvo s resornim ministrom i s kleptomanskom ekipom koja se šmuca na prostoru između zagrebačkog Trga žrtava fašizma i Gornjeg grada. U toj je priči jedini zadatak upravljačke strukture INA-e bio da ima oči čvrsto zatvorene i da ne postavlja suvisla pitanja.
Javnosti je tanašna utjeha bila da će tako ogromni skandal zacijelo dovesti do velikih promjena u pravilima poslovanja i ponašanja tvrtki u državnom vlasništvu i suvlasništvu. Kalkuliralo se da se vlasnici spomenutih čarobnih iskaznica više neće moći baš toliko bahatiti i s pokojom genijalnom poslovnom odlukom osiguravati blistavu budućnost svojim unucima i praunucima.
Kao i uvijek u tragikomičnoj hrvatskoj zbilji, grdno su pogriješili. Dio onih koji su izravno ili posredno bili upleteni u INA-inu muljažu pokazao se recidivistima. A to je medicinska dijagnoza koja govori da se ovisnici o snopovima ogromnih novčanica, sada 7,5 puta unosnijim od upokojenih kuna, ne mogu tek tako odreći svoje slabosti. Njima i njihovim prijateljima i jatacima opet trebaju velike količine novčanica. Žele biti barem na razini financijskih iluzionista iz američkih crnih kronika ili ruskih mafijaških mreža. Ne stječe se slava kokošarenjem, već ciframa koje i u međunarodnim okvirima izazivaju strahopoštovanje.
To bi mogao biti mentalni okvir onoga što nas je zapljusnulo ovoga tjedna. Opet je u žarištu megaafere hrvatski plin. Sada je u prvome planu državna tvrtka HEP, dok su hrvatsko-mađarski naftaši, ali i pojedini vlasnici privatnih tvrtki, u poziciji ogromnih profitera. Riječ je o ‘isparenim’ iznosima koji se na dnevnim bazama mjere od više desetina tisuća pa do pola milijuna eura. Ako se zna da se slučaj kupoprodaje plina između INA-a i HEP-a, kako su to razotkrili pojedini mediji, odvija još od ožujka ove godine, znači tri-četiri mjeseca, država je zbog navodnog HEP-ovog nemara izgubila na desetke milijuna eura. Da nisu otkrivene malverzacije, brojke bi vrtoglavo rasle. Do nove sezone grijanja vjerojatno bi se to približilo iznosima iz prvotne INA-ine pljačke.
Fascinira lakoća otuđivanja HEP-ova novca, gotovo do razine bizarnosti, u kojoj su se svi pravili nevješti. Činilo bi se da u toj ogromnoj tvrtki s desetinama menadžera ne samo da nema ekonomista i stručnjaka za plin, već da je vode u posao potpuno neupućeni ljudi s ograničenim intelektualnim dosezima. Ispadalo je da im je jedini zadatak bio slijepo provođenje infantilne odluke Vlade o kupnji INA-ina plina. Naime, Vlada je u sezoni grijanja donijela odluku da HEP svakoga dana mora od INA-e po fiksnoj cijeni od 47 eura kupovati određene količine plina. U međuvremenu je cijena plina na svjetskom tržištu jako pala, a nije se imao ni kamo skladištiti. HEP je zato taj isti plin na tržištu prodavao po drastično nižim cijenama, u pojedinim danima i za po samo jedan cent, po čemu je afera i dobila ime, odnosno 47.000 puta manju cijenu od nabavne. Kupac je često opet bila INA, koja je tako dvostruko zarađivala, ali i PPD i drugi veliki trgovci plinom. Privatne su tvrtke, dakle, time također ostvarivale ekstremne zarade.
Glavni direktor HEP-a Frane Barbarić, inače stranački dužnosnik i osobni prijatelj premijera Plenkovića, sada tvrdi da je o tim problemima informirao resornog ministra Filipovića, koji se, nimalo slučajno, odlično uklopio i taj skandal. Filipović, dakako, to negira i prebacuje lopticu na inertni i nesposobni HEP-ov menadžment. Realno je nemoguće da te elementarne operacije zbrajanja i oduzimanja, na razini osnovne škole, mjesecima unazad nisu uočavali ni u državnoj tvrtki nisu i Ministarstvu gospodarstva. Toliko nitko ne može biti glup, osim ako mu to nije interes.
Zato je izvjesno je da su odgovorne osobe s obje strane imale svoje razloge ne tražiti žurnu izmjenu nelogične i iznimno štetne odluke Vlade. Ona je imala opravdanje samo u početnom razdoblju ruske invazije na Ukrajinu, dakle prilikom razbuktavanja plinske krize. Dok je državna tvrtka, koja je nedavno i dokapitalizirana novcem poreznih obveznika, gubila ogromni novac, nekima je zacijelo bilo u interesu da ta pljačka traje što duže i da pojedinci steknu ogromne zarade.
Bit će zanimljivo promatrati koga će premijer Plenković, čija se hijerarhijska odgovornost ne može osporavati, ovoga puta u interesu smirivanja javnosti izabrati za dežurnu žrtvu. Njegovi su kadrovi i Barbarić i Filipović, tako da izbor neće biti lak. Posebno bi bilo nezgodno da onaj odbačeni progovori o tome zašto već u proljeće nije pokušao zaustaviti to ogromno curenje novca.
Kako je premijer spreman na sve da bi zaštitio svoju poziciju, kao i stabilnost Vlade, ne bi se začudili da krivci budu prepoznati na nižim upravljačkim razinama ili u regulatornim agencijama za struju i plin. Obje, kao i u aferi ‘milijarda’, kao da ne postoje pa bi najmanja politička šteta bila da prokaže njihove šefove, koji ionako nemaju autonomnost u radu, još manje političku težinu.
Žalosno bi bilo da se javnost opet pomiri sa spoznajom da je premijer pacificirao političku scenu žrtvovanjem nekakve sitneži, dok bi struktura na vlasti u javnim tvrtkama osmišljavala neki novi pljačkaški projekt. Recidivisti, kako smo napomenuli, ne staju. I nikad im nije dovoljno.
