„Ne možeš baš tako to reći. Kaj ne možeš to upakirati u lepi celofan, a ne kaj tako zdravo seljački kažeš. Daj se malo prilagodi. Je li moraš baš toliko biti iskrena i direktna?“
Ne znam po koji put, ali našla sam se ponovno u situaciji kad sam osjetila da je vrijeme da izrazim svoj stav. Da se zauzmem za ono što jesam, ono što radim i ono što mene čini osobom kakva jesam. Našli smo se svi u takvim situacijama i svi smo sami izabrali kako ćemo se u njima i ponijeti. Hoćemo li ostati svoji ili se pokunjiti kako ne bi navukli na sebe nečiji gnjev. Ili ne daj goreg, izgubili posao.
Daj se sputaj, skreši, obuzdaj to. Previše je. Šuti, trpi, radi uvijek kako ti drugi kažu. I opet sam rekla NE.
Ne zato jer smatram da sam popila svu pamet ovog svijeta, ne zato jer mislim da ne mogu od nikoga ništa više naučiti, ne zato jer volim trucirati, ne zato jer mora biti po mome. Rekla sam NE zato jer sve što u životu radim, radim samo ako se osjećam ugodno u svojoj koži dok to radim, a vrlo bitna stavka su i argumenti druge strane koja ti kaže da se malo „skrešeš“.
Tako je lakše živjeti (kažu mnogi citati da je lakše i zaspati), ako si svoj i radiš nešto jer vjeruješ u to. Bio to neki jednostavni hobi koji mi pomaže da se maknem iz svakodnevice ili nešto za što znam da će ljudi i koje ne znam znati da to radim i vidjeti me, i kroz to što vide ili čuju, stvarati svoju sliku o meni. A, ako će već stvarati svoju sliku o meni onda će ona biti onakva kakva ja želim da bude. Ne zanimaju me polovične stvari. Nije da me brine tko što misli, ali isto tako smatram da je poželjno u životu dobiti i komplimente i kritike. Jer kad kritika ne bi bilo, ne bi bilo ni osobnog razvoja, napretka, rasta, kako vam paše.
Ali nekad treba znati reći NE pa makar to značilo da će vam se neka vrata zatvoriti.
Ne zanimaju me lažne stvari, ne zanima me dvoličnost, ne zanimaju me kiseli osmjesi zato što je red da si budemo dobri. Dok mi nešto ne paše, ne paše mi. Dok nešto ne želim, ne želim.
Jao, koliko propuštenih prilika, koliko propuštenih novaca, koliko propuštenih „veza i vezica“, koliko propuštenih poznanstava. Bolje bi ti bilo da nekad pregrizeš taj jezik. Nisu svi iskreni kao ti. Nisu svi ljudi oko tebe dobri i nevini. Nemoj biti naivna. Nekad prešuti. Isplatit će ti se. Ja i dalje kažem NE, kažem ne i nikad ne požalim.
Ako ste se ikad pitali zašto neki ljudi imaju jasne stavove i ne boje ih se izraziti, pokušat ću vam kroz svoj primjer objasniti. Od malih nogu sam britka na jeziku, često su moji znali reći da sam tvrdoglava, od malih nogu ne dam na sebe jer sve što radim, radim sa 100 posto želje, sa 100 posto žara, 100 posto iskreno i zato što u to 100 posto vjerujem. Nikad nisam ništa umatala u ukrasni papir da bi na van izgledalo prelijepo. Ne zanimaju me lažne stvari, ne zanima me dvoličnost, ne zanimaju me kiseli osmjesi zato što je red da si budemo dobri. Dok mi nešto ne paše, ne paše mi. Dok nešto ne želim, ne želim. Ne dozvoljavam si da me nešto kopka, ne glumim da mi nešto paše, jednostavno se maknem. Nemam potrebe o tome razglabati, nemam potrebe ružne riječi koristiti, nemam potrebe mrziti. Samo se maknem. Kad gledam u prošlost i razmišljam žalim li zbog nečega, evo sa 31 godinu i dalje kažem da ne žalim. Sve što radim, radim zato što sam tako odabrala. Bilo to volonterski, bilo to iz ljubavi i strasti ili zato što sam imala prilike sa svojim sposobnostima nešto i zaraditi.
Ne smatram se naivnim djetetom s ružičastim naočalama koje nije svjesno ovog svijeta, ali da volim povremeno zajahati svog jednoroga, volim. On me drži na životu. On mi pomaže da usprkos svemu lošem zadržim osmjeh na licu. Nedavno sam zamoljena da se sputam, da se stavim u neki okvir, okvir koji ni nije posebno pretjerano definiran, ali jednostavno nekome nisam pasala. Nekome sam bila too much. Sjedim, slušam, odslušam, gledam i kažem NE. Ako ne može ovako, neće nikako. Jer, ne radim to da bi pokupila svu slavu ovog svijeta ili realnije rečeno Koprivnice, ne radim to da bi mi ljudi aplaudirali dok prolazim centrom, radim to zato jer mi se pružila prilika da radim ono što volim, a volim puno toga. I očito je da mi ide. I osjećam se ugodno dok to radim i bez obzira na sve prevelike otvorenosti, prevelike iskrenost i bez obzira na to što dozvoljavam nepoznatim ljudima da uđu u moj mali svijet (onoliko koliko dozvoljavam), osjećam se ugodno dok to radim, ali ako to već radim onda ću raditi onako kako je meni ugodno ili neću raditi. Nema zlatne sredine. Stvari nisu crno bijele, ali nekad su tako jasno crne ili jasno bijele.
Odlučila sam ostati svoja pa makar to značilo da će mi se još jedna vrata zalupiti pred nosom i isti taj nos razbiti. Neka. Kratkotrajnija je ta „bol“ nego svakodnevna spoznaja da nešto radim zato što mi je netko drugi tako naredio, a pritom gubim sebe. Jok, jok, jok.
Često su se i kroz moje osnovnoškolsko, srednjoškolsko ili fakultetsko obrazovanje profesori znali primati za glavu dok bih kao predsjednica razreda ili običan student stajala pred učionicom jer prvo kaj bi im glavom prošlo bilo bi „evo je opet, opet će se ona boriti za prava svih“. Slatki su to dani bili. S vremenom sam shvatila i, oh da, totalno naučila da ne moram svakom loncu biti poklopac, da ne moram svačije bitke voditi jer, realno, više od polovice tih ljudi se u trenutku dok trebaju izrazit svoj stav ne bi borilo za mene. Počela sam filtrirati i ja, ne svoje riječi, tu sam „propali slučaj“, počela sam filtrirati ljude koji su oko mene i koji zaslužuju ili ne zaslužuju da ja dižem svoj glas za njih. Ali kad su u pitanju ljudi koje volim ili kad sam u pitanju ja, pehni me jednom i prešutit ću ako nije bitno, pehni me i dva puta, pripomenut ću ti da nije u redu, pehni me treći put i bit će ti žao. Ne zato jer ću te napasti, ne zato jer ću ti se osvetiti. Po meni to nikad nije imalo nit će imati smisla. Osveta je za kukavice. Bit će ti žao jer ću, nakon što sad kažem što imam za reći, jednostavno otići. Maknuti se iz toga. Prekinuti nešto raditi. Prekinuti se truditi. Mislim da nitko od nas nije rođen da nas se uzima zdravo za gotovo jer nekome to tako paše. Ne, ne i ne.
Zapamtite si da sve što radite, ako u to stvarno vjerujete, nikad nije previše, (izuzet ću tu opet sve one koje je neki vrag odveo na krivi put i koji svoj život koriste kako bi naudili drugima u bilo kojem smislu ili se okoristili nauštrb drugih, znate na kaj mislim, već smo odavno zaključili da ste pametni i da vam ne moram baš sve objašnjavati), moguće je da ste okruženi krivim ljudima i krive ljude pitate za savjete, za mišljenja. Ali prije nego što pomislite da nešto krivo radite jer vam je netko tako to rekao, pitajte se tko vam je to rekao.
Odlučila sam ostati svoja pa makar to značilo da će mi se još jedna vrata zalupiti pred nosom i isti taj nos razbiti. Neka. Kratkotrajnija je ta „bol“ nego svakodnevna spoznaja da nešto radim zato što mi je netko drugi tako naredio, a pritom gubim sebe. Jok, jok, jok.
Još bi vam ja svakaj pisala, ali prijateljica mi odlazi za tjedan dana živjeti u drugi grad. Prijateljica koja je u mom životu 26 godina, s kojom sam prošla osnovnu i srednju školu i faks. Plakala sam ko kišna godina dok mi je to rekla. Suze ridala i jecala bolje da ne kažem kak. Ne kuže to svi, teško je izgubiti osobu s kojom se gotovo svaki dan, ako ne i svaki, vidiš pa makar i na 20 minuta. Ne budem više imala s kim glumiti da pljačkam banku ili radim u Lidlu. Šteta. Tak da, sve u svemu idem sad do nje da si ručak složimo i ko pravi par ga i pojedemo uz čašu vina i zarazan smijeh. (Dragana zašto si to sad rekla svim ovim ljudima, kao da oni to moraju znati, daj se obuzdaj, daj kriste svemirski nekad i prešuti sve kaj ti je na pameti – NEMREM i NEĆU)
Budite mi dobri, pametni i lepi! Svi po redu!
Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
