Prvi put mi se dogodilo da nemam pojma o čemu bi pisala.
Prazan mozak, dobro mu je, ali je prazan. Usmjerio se samo na bitne životne stavke i potajno i sebe i mene moli da počnemo doživljavati svijet oko sebe, jer nije sve u poslu.
Sva sreća da ova faza traje nekoliko dana i sva sreća da mi se bliži rok kada kolumna treba izaći van pa sam shvatila da trebam krenuti pisati.
Mislila sam kao negdašnja, Zokijeva vlada, napisati #nedamise i ostaviti prazan papir, kao shvatit će me ljudi jer znam da se i njima nekad nešto nije dalo.
Brzo sam odustala od toga pa sam mislila kako ću pisati o prijateljstvima i to onim ženskim prijateljstvima, koja su, stavimo ruku na srce, ponekad intenzivnija od bilo koje ljubavne veze, ali sam zaključila da mi se i to #nedamise.
Mislila sam pisati o Valentinovu i činjenici da danas više ne smiješ na glas reći da si jedan od onih koji vole ovaj dan ili da si pak jedan od onih koji ga organski ne mogu smisliti, jer osuditi će te sa svih strana oni koji, kako bi, otrpilike, jedan moj kolega rekao, prate ove pomodne spike pa je danas normalno hejtati sve što je prije bilo normalno ili je pak normalno ne upućivati nikome nikakve kritike jer treba tolerirati sve i biti dobar kao i onaj moj jednorog koji se tu i tamo pojavi u mojim kolumnama.
Brzo sam odustala i od Valentinova jer #nedamise.
Volite se kako se hoćete voljeti i kada se hoćete voljeti, vi jedini znate što je iskreno, a što lažno u vašem životu.
Čokolade, ruže i parfemi, sve je to kita od kita ako je isforsirano i zato jer se mora, ali jebga, ima nas svakakvih.
Mogla bi napisati deset stranica o ovoj temi, ali #nedamise ni to, a i instruktor Robi mi je rekao da malo skratim kolumnu jer mu je teško čitati ju na malom ekranu. Ne brini Robi, bude ti teta Dragana pokušala nabaviti mobitel s većim ekranom, lakše je to nego mi reći da se skratim. Vjeruj mi!!
I onda sam se sjetila, spomenara, leksikona, dnevnika.
A onda sam se sjetila i ljubavnih pisama. Onih koje smo baš u ovo vrijeme dobivali u osnovnoj školi, tog osjećaja iščekivanja kako bi saznali jesmo li nekome simpatija ili nismo. Hoće li nam onaj slatki dečko napisati na papirić da smo i mi njemu slatke? Hoćemo li dobiti čokoladicu ili neki drugi znak pažnje?
Stojim pred kioskom neki dan, a jedan mali dječak na prstićima priča teti iz kioska da ima 20 kuna i da bi baš ovu bombonjeru u obliku srca, dok ga mama sa strane promatra ponosnim očima i dobacuje da je napisao i ljubavno pismo svojoj simpatiji, a meni se srce topi od dragosti.
Gledam neki dan film Valentine’s Day i rastapam se na scenu gdje dječak dolazi u cvjećarnu i kupuje desetke ruža za najljepšu curu na svijetu i moli vlasnika cvjećarne da ih dostavi tad i tad, kako bi vidio sreću na njenom licu kada ih prima. Zakinuo ga je za nekoliko desetaka dolara, jer kaj on zna koliko ruža uopće košta, ali taj tren cvjećar bi mu dao cijeli dućan da može jer mu se srce rastapa od dragosti.
Šalje mi prijateljica poruku kako su klinci u školi slatki jer napisali su masu ljubavnih poruka i svi željno iščekuju taj trenutak kada će učiteljice početi dijeliti pisma koja su napisali.
Sjetite li se dana kad smo ispunjavali leksikone, kad smo skupljali svu hrabrost ovog svijeta da dječaka u kojeg smo zatreskane pitamo bi li nam ispunio leksikon i po mogućnosti iskreno odgovorio na sva pitanja koja smo unutra napisale pa i na ono – Imaš li simpatiju i kako se zove?
Prolistate li nekad svoje dnevnike da se prisjetite kako smo nekad bili bezbrižni, a u biti su nam se tada naši problemi činili tako veliki?
Rekla mi je frendica nedavno kako je čitala našu bilježnicu iz gimnazijskih dana, bilježnicu u koju smo zapisivale čuda i pod satom se dopisivale u njoj i pričale o svemu, kaže da se jako nasmijala, a moram priznati da i ja jedva čekam da dođe u moje ruke i da ju progutam u jednoj sekundi i prisjetim se tih srednjoškolskih dana.
Sjetila sam se odmah i svojih perioda u kojima sam pisala ljubavna pisma. Na papiru, pravom papiru, olovkom i vlastitom rukom. Pa onda čekala veliki odmor i trenutak kad nije okružen sa svojim muškim čoporom da mu ga predam, onako profesionalno da nitko ne primijeti. Pa onda stotine upitnika nad glavom. Hoće li ga pročitati? Kako ću znati da ga je pročitao? Hoće li mi odgovoriti? Je li ga pročitao iako mi nije ništa napisao? Pa onda onaj trenutka dok i on dođe do tebe i uruči ti papir pa sreća jer se potrudio odgovoriti ti i jer je uopće i pročitao to što si mu sasula na taj papir. To su bili dani!
A rekla sam si nekad prije kako nikad neću biti jedna od onih koji će govoriti u moje vrijeme je bilo tak i tak.
Nema veze, volim i tu tetu Draganu koja se pojavi tu i tamo i iznenadi me.
A danas, danas se skrivamo iza raznih inboxa, danas tipkamo sto na sat tjednima bez konkretnih druženja. U stanju smo satima voditi razgovore s nekim preko poruka, a bojimo se otići na kavu, koja ne treba značiti ništa, ali ipak biramo doma iz svojih kreveta buljiti u te mobitele i tipkati i tipkati. Jer, mogla bi druga strana pomisliti, prerano pomisliti, da želimo nešto više od razgovora, pa bi onda ta druga strana mogla pobjeći glavom bez obzira, pa pristajemo na tipkanje. A s druge strane, ako i pristanete na kavu, onda ste stari moj pristale odmah i na seks, jer tko još normalan ide na kave kako bi se upoznao, upoznat ćemo se buljeći u mobitele i tipkajući.
Ah, kad bi se samo prisjetili kako smo to nekad prije radili, kada bi probudili dijete u sebi i skupili malo hrabrosti pa došli do svoje simpatije i rekli mu – Znaš, ti se meni sviđaš i ovaj osmijeh koji vidiš je tu zbog tebe i zbog ničeg drugog i baš me briga kako ćeš se ti nositi s time, ali čisto da znaš, ja dok te vidim, noge mi se odvale i meni je to baš super osjećaj – možda bi se i njemu pojavio na obrazu mutav osmijeh i možda bi se taj tren i u njemu pojavio neki čudnovato lijep osjećaj. Ali, ljudi se danas to ne usude. Usude se davati sebe na milijun drugih načina, ali kad je ljubav u pitanju, onda nemaju hrabrosti za to. Jer, što ako druga strana kaže NE ili što ako drugu stranu toliko zgrozimo svojom izjavom da će glavom bez obzira pobjeći od nas. A što ako ne? Uvijek se postavlja i to pitanje. Samo je bitno kako se tko može nositi s oba scenarija.
Eto, za danas dosta.
Sjetila sam se da smo moj Ivek gljivek i ja jedna drugoj pisale pisma i na mail, idem ih probati naći da se još malo prisjetim tih bezbrižnih dana! Nekad dođe takvo vrijeme kad si čovjek treba napuniti baterije prisjećanjem na neka davna, lijepa vremena. Čisto da se podsjeti da je sretan čovjek.
I zapamtite, jednog dana ćete upoznati nekoga tko će vas htjeti dirati i štipati po guzi non stop, ako vam to ne nabaci osmijeh na lice, ne znam što će!
