Koliko volim svoj grad i ljude s kojima živim i dijelim radosti, tuge, uspjehe i neuspjehe nije nikakva tajna ali niti novost. To javno ističem, govoreći i pišući gdje god imam priliku i gdje god mi daju priliku za javno istupanje jer dolazi iz srca.
Bezbroj puta sam bila u prilici da mi sugrađani pruže podršku u preprekama na koje sam nailazila tijekom, sada već, prilično godina življenja u najljepšem malom gradu ovog dijela svijeta. Uvijek gledam sve kroz ružičaste naočale, pozitivno i afirmacijski. Ulažem znanje i trud kako bih nove generacije mojih sugrađana bili otvoreniji za prihvaćanje različitosti, tolerantniji prema svakoj osobi koja odabere naš grad za život. Svom snagom se borim s predrasudama, stereotipima i netolerancijom. Moje želje ponekad, nažalost, ne ugledaju svjetlo dana pa se ponekad pojavi neka osoba koja se ne ponaša uljudno niti u skladu s bontonom, a posebno ne po bontonu u svakodnevnoj komunikaciji s osobama s invaliditetom. Naivno sam mislila da poruke koje šaljem kroz svoje javno djelovanje u zajednici dolaze do svih ljudi, do svih mojih sugrađana. Nije to baš tako.
Šaroliko društvo u kojem sam se slučajno našla razgovaralo je o različitim temama. Generacija srednjih godina pričala je o politici i društvenim događajima, vremešni sugrađani pričali su o njima važnim temama kao što bolesti, doktorima i kako je nekad sve bilo bolje. Odjednom vremešna sugrađanka upitala me znam li ja čitati i pisati? Kao da me grom pogodio! Kao da me netko stavio u vremepolov koji me vratio u srednji vijek. Ne vjerujući pitanju koje se usudila postaviti mi, upitala sam ju kako ona to mislim znam li ja čitati i pisati? Objasnila je. U njeno vrijeme (izgleda da je ona i ostala u tom vremenu) nije svatko dobio priliku za uspjeh u životu. Zapravo, meni se činilo da je to njeno vrijeme bilo spartansko doba u kojem su samo najjači fizički dobili priliku za naučiti čitati i pisati. Protumačila sam si to ovako: njeno vrijeme je bilo takvo u kojem su jači gazili slabije.
Zahvalna sam sudbini što sam rođena u vrijeme kada je puno toga drugačije i bolje i nadam se da će smjena generacija dovesti do, meni željenog, društva stopostotne tolerancije.