[KOLUMNA] Nema dečka, a tako sretna, ko bi reko!

U protekla tri tjedna kretala sam se vikendima, kroz neka, odmah ću reći „fizički“ mlađa društva i došla do nekog čudnovatog zaključka. O njemu ćemo malo kasnije.

Često znam svojim curama i dečkima reći kako imam zakon mamu i tatu, jer ni nakon četiri godine soliranja, ni jedan jedini put me nisu pitali – ‘Kad ćeš se udat? Imaš dečka? Kaj čekaš? Vrijeme ide, djeca?’ – apsolutno nikad ništa. Nit sam osjetila neku „osudu“ s njihove strane. Zašto i bi, kad me znaju. Znaju da me u životu puno toga određuje, ali muško ne, a opet znaju i da nisam jedna od onih preglasnih „ NE TREBA MENI MUŠKARAC“. Znaju da bi htjela jednog dana obitelj, ali ne pod cijenu svega i svačega, ne pod cijenu toga da samo ljude ušutkam.
Doći će, kad – tad… znaju oni, znam ja, ne opterećujemo se i ne stavljamo TO pod tepih. Jednostavno nas TO ne određuje ko ljude.
Pa vratimo se onda na situacije nekoliko proteklih vikenda.
Bila sam na fešti, bratić mi se ženio, došla sam na feštu SOLO.

„Budemo ti nekog našli danas“ – kažu mladi.
U pravilu, prezakon mi je bilo kako su me cijele te noći i TETE pokušavale, onako ko „svodnice“ uvalit nekom Andražu, Janežu il Rudolfu. Čist onako valjda da i njima malo krv prokola žilama na samu pomisao „udvaranja“, ALI ja naravno nisam zamijetila nikakvog Andraža, nisam, zato jer sam se došla zabavit i na kraju svih krajeva stvarno se i jesam.

„Klin se klinom, jeger jegerom.“ – kako bi rekla NAJBOLJA IKAD TETA.
Vikend poslije bilo je i vjenčanje. Slovenci imaju tu neku ludu tradiciju da dva tjedna prije vjenčanja imaju odvojenu djevojačku i momačku (što je skroz normalno) pa onda tjedan dana prije vjenčanja imaju još dvije fešte, jedna kod mladenca za cijelo selo te za par dana druga kod mladenke za njeno selo i onda slijedi vjenčanje.

Sad nas je malo više išlo u Sloveniju, a JA sam na vjenčanje došla SOLO.
„Nema veze budemo ti danas našli nekog Dragana“ – kažu mladi.

„Ne treba stvarno“ – odgovaram ja.

U jednom trenutku, nakon nekoliko sati smijanja, zabavljanja, zezanja, jela, pila i plesanja, čujem jedan mladi glas kako kaže – Gle Draganu, kako je predivna, haljina koju ima je top, frizura, ma sve, naša lijepa sestrična. Gle ju, pleše s Tiom (šestogodišnjakinjom) i briga ju za sve.
Da je taj mladi glas stao samo na tome bilo bi mi čak super, ali nastavio je – „Nema dečka, a tako sretna, tko bi reko.“
Nema dečka, a tako sretna, ko bi reko??
Da sam to čula iz usne šupljine babe od 80 godina koja je odrasla u selu i udala se s 13 ja bi ju i razumjela. Da sam to čula od zatucanog deda kojeg ni ne znam, al mi je jednom prilikom prišao i pitao me –  Imaš li CURU i kad si shvatila da si gej? – samo zato što sam, neb vjerovali, imala kratku kosu u to vrijeme, nasmijala bi se. Ma da sam to čula od bilo koga, a ne od osobe koja ima 21 ili 22 godine, ja bi se samo nasmijala, ovako, ovako mi je bilo žao, ne mene, ne ne, bilo mi je žao, malo, te MLADE osobe.
Vikend kasnije imala sam reunion sa svojim „babama“ iz srednje škole, našla se moćna petorka, babe smo zato jer jesmo, jer smo glasne, jer smo k’o kvočke, jer smo si same sve te pridjeve dale, nismo babe zato jer se tako osjećamo ili ponašamo, a i da jesmo, naša stvar. Vjerujem da ni tada ne bi drugima solile pamet.

Prezakon mi je bilo kako su me cijele te noći i TETE pokušavale, onako ko „svodnice“ uvalit nekom Andražu, Janežu il Rudolfu

U svakom slučaju našle smo se, kao da sedam godina nije prošlo, kao da ni jedan dan nismo izgubile, kao da smo one stare koje mogu kombinirat pive s travaricama i mentolom i votkama i drugi dan nastaviti.
Ljudi moji, ZABAVILE SMO SE!!
Smijale, pričale, vrištale, plesale, gušile se od smjeha, pile, pile, pile, plesale, skakale, pjevale, smijale se. Za dobra stara vremena. I tad dođe ON, ON NEKI, nemam pojma koji, ali znamo da ima ispod 25 godina.

I kaže ON – ‘Ja nemrem vjerovati da ste vi sve u tridesetima i da ste tak zgodne i izgledate tak mlađe i da ste tak zaružile, a imate TOLKO ( T O L K O !!!!!!) godina.’
Koliko je to točno? 30? 35? 40? 48? 60?
Jel bitno? Jel život staje zato jer si u braku? Jel život staje zato jer si majka ili otac? Jel trebaš cijeli život radit žrtve radi drugih da selo ne bi pričalo? Jel se moje cure i ja moramo sramiti ili pravdati što smo u tridesetima i što se znamo opustiti i što se ŽELIMO opustiti SADA kad to i možemo maksimalno, još uvijek, jer nas većina nije u braku ili vezama? Jesam li ja ljuta nakon svega ovog doživljenog?
NISAM. 😊
Stvarno nisam, sve me to zabavlja, malo čini tužnom zbog tuđih razmišljanja.
Poanta?

Došla sam do čudnovatog zaključka.
Očito je da što si sretniji i zadovoljniji sa sobom iako se ne uklapaš u „normalno“ to ćete više ljudi pomalo osuđivat. Što si sretniji iako nemaš godina koliko bi trebao imati, kilograma koliko bi trebao imati, dečka ili curu koju bi trebao imati, što si zadovoljniji i što više živiš svoj život, a ne tuđi, to više i MLADI i STARI pričaju. Tako je to bilo i tako će to biti. Ja se nadam ne zauvijek.
Ne radi mene.
Čisto radi njih. Jer čovjek je mirniji dok svoje brige brine.

 

Lijepi pozdrav svima. S vama je bila Dragana Pandža. Kako je biti slobodna tridesetogodišnja žena u malom gradu Koprivnici? Lijepo. Jako lijepo. Detaljnije pročitajte već slijedećeg petka u našem zabavnom dijelu portala, a do tada upalite i RGP na 94,1 fm.

 

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com