Ukrajina, dron koji je nije imao bombu, prijetnje nuklearnim oružjem kojih zapravo i nema, Putin i Zelenskij kao atraktivni UFC dvoboj koji se neće dogoditi, a koji mediji priželjkuju više od ponovnog dolaska Isusa Krista lično, NATO čija bi šefica u budućnosti mogla postati Kolinda Grabar-Kitarović (I shit you not) i tako osigurati da svi NATO čelnici zarađuju 8000 eura na internetu, Plenković i Milanović u hate f*ck klinču, Banožić koji se i dalje ponaša kao da je banuo na poziciju na kojoj je zaposlen, Božinović i Capak s dvije strane oštrice Damoklova mača gdje se ne mogu odlučiti za koronu ili izbjegličku krizu, energenti kojih ima, ali nema, ali su jeftiniji, ali skuplji, rast cijena prehrambenih proizvoda zbog čega čitave familije kupuju i po 40 litara ulja pa se čovjek jedino može zapitati što li to oni pobogu jedu da im treba toliko ulja; piju li ga ili se možda kupaju i mažu s njim, novi udari na izmrcvarene građane koji više ne znaju odakle izmoći snage za ostati izričito individualno odgovoran u jeku novih pizdarija za koje nisu krivi i izbjeglice (ili raseljene osobe iz Ukrajine, a ne migranti; migranti su ovi koji dolaze iz nekih drugih prokletih, okupiranih i bombardiranih zemalja i vjeruju u drugog izmišljenog boga pa ih zato medijski drugačije i zovemo, op.a.).
Sukus je to vijesti i događanja ovoga i prošloga tjedna. Na svoju sam se veliku žalost potrudio i prisilio pročitati sve relevantnije nacionalne i domaće portale i tiskovine, preskočivši one koje donose potresne ispovijesti vremenskih putnika, babe Vange i palih anđela koji nam, naravno, predviđaju ništa drugo nego apokalipsu sutra, a koje bismo se trebali bojati već danas (ako nazovemo odmah, dobit ćemo i ovaj hipoalergeni nadmadrac i nekakav mikser za pripremanje zdravih veganskih smoothija za dug i nesretan život), no bez uspjeha. Ničega osim rata u Ukrajini i drona s Jaruna naprosto – nema. Nema pandemije, masovnih punktova i redova za cijepljenje, nema zabrinutih lica Stožera na redovnim presicama, nema klimatskih promjena, nema korumpiranih političara koji uzdignute glave pune izvitoperenog ponosa ulaze u zgradu USKOK-a, nema potresnih ispovijesti poznatih pjevačica koje su za žuti tisak eksluzivno otkrile djelić privatnog života, nema jednako potresnih priča stanovnika Banije kojima država ni dvije godine nakon potresa nije obnovila niti jednu kuću i koji ne žive baš puno dostojanstvenije od jednog običnog kućnog psa ili mačke, nema prepucavanja lokalnih moćnika, nema brze ceste (hahahaha), nema katastrofalnih rezultata popisa stanovništva, nema opasne vremenske prognoze zbog koje ne bismo trebali izlaziti iz kuće, nema stalne opasnosti od novih potresa i bombastičnog izvještavanja o svakom manjem podrhtavanju tla u Hrvatskoj i okolici, nitko na ništa nije apelirao, nitko se nije obratio javnosti, nitko ništa nije obilazio (dobro, ajde, zamjenik Ljubić je obišao šatore koji su postavljeni ispred željezničkog kolodvora u slučaju većeg priljeva osoba raseljenih iz Ukrajine pa ako ste mislili da se sprema četvrta doza cijepljenja ili da će cijepiti izbjeglice, možete biti mirni jer nije niti jedno od toga, a župan Koren je bio u Rasinji), nisu održane nikakve posebne koordinacije, nikakve dokumenti ili projekti nisu u visokim fazama gotovosti… sve u svemu, ništa.
Naravno, svega toga i dalje ima i to vjerojatno u istoj mjeri, ali čovjek se malo čega boji više od rata i skupog benzina pa sad moramo gutati ono što je friško iz uvijek vrele medijske pećnice katastrofe i prijetnji. Zato ovoga tjedna nema ni šaljive kolumne ili kolumne o nečijoj nevjerojatno gluposti, nema kolumne o nekom događaju, no nema kolumne ni o svemu čega bismo se trebali bojati već danas ako želimo osvojiti nadmadrac ili mikser.
Ovoga tjedna imamo kolumnu o svemu i ni o čemu u nadi da ćemo već u sljedećih sedam dana prestati živjeti u ovom dosadnom blagostanju straha i nedogađanja i da ćemo se što prije vratiti u kolotečinu praznih izjava, obećanja i poteza.
