[KOLUMNA] Odraslost i ostale životne sreće. Ili zamke?

Godina iza nas, čini mi se, bila je nekako luda gotovo svima koje znam.
Čudna neka 2018. u svakom slučaju, prepuna fantastičnih, manje fantastičnih, normalnih, loših, jako loših situacija.
Nekakva godina, čudna neka, u kojoj su ljudi mijenjali raspoloženja iz sata u sat, borili se protiv toga pa onda jednostavno shvatili, prigrlili sami sebe i rekli neda mi se, ovo sam sad trenutačno ja.

Godina u kojoj su mnogi moji ljudi shvatili da smo došli u fazu u kojoj intenzivno učimo živjeti i zato nam je sad ovak, dobivamo lekcije koje nas budu očvrsnule i pripremile za dalje.
I stvarno je tako, kad malo bolje razmislim. Stvarno je istina da smo došli u tu fazu, fazu odraslosti, fazu u kojoj sjeda na mjesto sve ono što smo znali da je život, fazu u kojoj lagano prihvaćamo da se životne situacije mijenjaju, da jedan trenutak može biti sve predivno, a tri sekunde poslije može se dogoditi da saznaš vijest koja ti okrene život maksimalno. U fazu u kojoj se učiš iznova nositi s nekim teškim, drugačijim nego dosad, životnim situacijama i u kojoj se učiš nositi s problemima ne samo kako bi tebi bilo dobro već kako bi podignuo moral i drugim ljudima oko sebe, jer ako ćeš i ti tonuti zajedno s njima, ništa dobro iz toga neće izaći. I ti to znaš i ti si to znao, ali sad je došlo vrijeme da to maksimalno do kraja provedeš u praksu.
Faza u kojoj shvaćaš koliko si čvrst u nekim područjima, a koliko u drugim situacijama želiš samo da te netko zaštiti svojim zagrljajem i ne govori ništa.
Faza u kojoj shvaćaš da je spontanost predivna i da je se nećeš tako lako odreći, ne ne. Isto tako shvaćaš da možeš ostati dijete do kraja, ali postoje još te neke sitnice o kojima bi trebao početi razmišljati jer će ti ostvarenje tih sitnica otvoriti neka druga vrata za neke bolje životne situacije.
Faza u kojoj jednostavno uživaš, jer iznova saznaješ da jesi sve to što si cijeli život mislio i živio, ali postoji još tako puno lijepih tonova tvoga bića i jedva čekaš da ih do kraja otkriješ.

Nekad nam je bilo važnije hoćemo li uspjeti naći blink blink haljinicu za provod u najluđoj noći ikad, danas nam je najvažnije da smo i dalje s ljudima koje volimo, ali u mirnijoj atmosferi, u privatnijem ambijentu.
Sjedim ja tako u goricama i gledam te, jedne te iste ljude, neki su uz mene još iz predškolskih dana, neki su od osnovnoškolskih, neki su od srednjoškolskih, svi redom drugačijih afiniteta što se tiče poslova koje radimo, a svi redom jako slični što se tiče onog društvenog aspekta. Gledam ih i mislim si, kako smo odrasli jebote. Sjedimo za stolom, pričamo lagano, glazba u pozadini tiho svira, potačemo si cugu, ali pritom jaučemo kako smo gladni i dajte nam jesti više!
Smijemo se sami sebi jer se više veselimo odojku i janjetini koji dolaze na stol nego svim vrstama alkohola koje se nalaze na stolu. Nekada smo bili sretni ako se netko sjetio donijeti čipse na feštu u te gorice, koje su zajedno s nama unazad mnogo godina prošle čudesa, a danas se gledamo i shvaćamo da smo odrasli i da su se neki afiniteti u svima nama promijenili malo.
Nekada smo u 5 popodne plesali po stolu, danas u ponoć otvaramo šampanjac i govorimo daj malo manje potoči još uvijek probavljam janjetinu, nemrem cugati.

Sjedim i gledam nas sve i sretna sam što smo došli i u tu fazu također. Sretna sam što postoje te gorice i što postoje ti ljudi i što nam nikakva količina alkohola ne treba da budemo i dalje slatka, glupava djeca koja se vesele crtanju tetovaža po rukama dok pričamo o receptu za najfiniji kolač ikad koji je ONA složila. Da, došli smo u fazu kada na feštama pričamo o receptima, pritom crtajući divokozu na ruku prijateljice jer nam u pozadini svira Šajeta i podsjetio nas je na tu divokozu. Šajeta koji je zamjenio Six Pack, i to ne namjerno, već sasvim slučajno, jer nam glazba nije bila toliko bitna u čitavom druženju te najluđe noći ikad.
Nekada sam tjednima razmišljala gdje ću za doček, danas shvaćam da već godinama ne razmišljam o tome jer znam da će mi biti lijepo i da se dogodi da budem sama sa sobom kod kuće.
Došli smo u tu neku fazu kada smo se počeli osjećati najugodnije ikad u svojoj koži. Kada smo počeli voljeti sve čudne i trknute strane naše osobnosti, kada smo počeli voljeti sve što jesmo i okretati i one čudnjikave navike na nešto simpatično i čak štoviše poželjno. Shvatili smo da se ne smijemo sramiti ničega što nas čini čovjekom, što nas čini bićem, ako smo i dalje svjesni i ako smo i dalje željni mijenjati se u nekim područjima, učiti, upgrejdati sami sebe u onome s čime nismo zadovoljni.
Došli smo i u fazu kada smo odlučili donijeti napokon i neke/u novogodišnju odluku, iako smo do nedavno smatrali to glupostima, ali shvatili smo stvarno da život prolazi i da smo mi ti koji ćemo ga usmjeravati, da smo samo mi ti koji će vlastiti život uspjeti odvesti na puteve koje mi želimo.
Shvatili smo da je život sve ono što smo dosad živjeli ili pak mislili da je život, ali shvatili smo i da nas još tako jako puno čeka. Puno i raznoliko. I nekako jedva čekamo sve to i nekako je lakše i lijepše živjeti u čitavom periodu vlastitog života dok ne dođemo do ostvarenja vlastith želja, odluka, ciljeva, o kojima smo počeli razmišljati.

Nadam se da ste i vi, koji ste sad tu sa mnom, shvatili sve ovo i puno više toga što mi sad ne stane na papir. Nadam se da ste shvatili i da provodite i živite sve to što je vama bitno. Nadam se da ste shvatili da sve vaše vrline u nečijim očima blistaju kao najveće zvijezde, dok vi, možda, sami sebe gazite na podu misleći da ne vrijedite. Nadam se da ste shvatili da sve vaše mane koje ne volite, netko drugi vidi očima kojima ih vi ne vidite, nekom drugome su malo i simpatične, netko drugi možda voli to što si drugačija, posebnija, pričljiva, glasna, otvorena, smiješna, nekoherentna u svoj svojoj koherentnosti. Nadam se da ste shvatili da će netko drugi sve vaše mračne strane prigrliti, da neće pobjeći na prvi znak nevolje, nadam se da ste shvatili da postoje takvi ljudi. I da također i oni imaju svoje crne rupe u kojima skupljaju životne tragedije, koje pune s ožiljcima i koje će netko također jednog dana zavoljeti, prigrliti, maziti, iscijeliti, s kojima će se netko znati nositi i koje će netko znati i htjeti voljeti.
Nadam se da niste odustali od svojih snova. Nadam se da ako ste i odustali, da je to bilo neko trenutno, nedugoročno stanje. Nadam se da ste shvatili da možete biti ranjivi i jadni i da vas to ne čini kukavicom. Čini vas puno hrabrijom osobom od mnogih drugih. Nadam se da ste shvatili da u vašem životu postoje ljudi koji iz nekog razloga, možda vama još uvijek neshvatljivog, žele biti dio vašeg života, nadam se da ih ne tjerate od sebe radi straha ili svojih ožiljaka. Nadam se da ih tjerate od sebe apsolutno samo zato jer vam ne pašu ni u jednom pogledu njihova bića.
Nadam se da ćete znati prepoznati dobre ljude u svom životu. Nadam se da ćete lako preživjeti sve one loše ljude, a znamo svi da ih ima i da će ih biti.
Nadam se da će vaše srce koje je masu puta slomljeno i dalje biti vaš najveći saveznik, a ne neprijatelj.
Nadam se da sad, kako ovo čitate, imate u glavi nešto, želju, san, poslovnu viziju, osobu, ljubav, nešto, što vam nabacuje osmijeh na lice iako vi to možda i ne želite priznati, što god to da je, neka vam to bude vaša novogodišnja želja.

I znate kaj, nema veze ako ju i zbog spleta okolnosti, zvanih ŽIVOT, ne uspijete ostvariti baš kako ste se zacrtali, nema veze, bitno je da je tu. Bitno je da vas tjera prema naprijed da budete bolji čovjek. Bitno je da želite. Da vam nije svejedno.

Neka vam ova 2019. godina bude bolja od prošle, neka vam bude bolja od svih dosad. Budite vjerni sebi. Budite slobodni. Sputajte se kada sami osjetite da je vrijeme za to. Živite. Onako kako vi želite. Punim plućima kako se kaže. Ali znajte da nečiji život punim plućima ne treba nužno biti i vaš pojam takvog života. Stvorite svoju malu, krasnu idilu zvanu život. I ljubav. Samo ljubav. U svemu što jeste, u svemu što radite, u svemu što osjećate. S njom dolazi nekako sve.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com