Još od života u pećinama, postojala je potreba za komunikacijom i komuniciranjem. Govor i komunikacija razvijali su se kroz vrijeme – od jednostavnih simbola i glasova prema zahtjevnijima. Naučiti pisati slova našeg pisma za malo dijete nije uopće jednostavno pogotovo ako ima motoričke poteškoće. Znam to iz vlastitog iskustva.
Pisanje u prvom razredu, u crtančicu, bilo mi je izuzetno naporno. Voljom i podrškom odraslih sam uspjela. Neprimjetno u moj život, kao i život mnogih ljudi oko mene, uvukao se novi način komunikacije. Elektronički! Sve manje koristim olovku, a sve više tipkam. Tipkam na računalu, tipkam na mobitel, a sve manje govorim. Dogovaram, odgovaram, planiram, motiviram uglavnom – tipkajući. Nije to bio baš moj izbor, ali nisam mogla dugo pružati otpor novom načinu komunikacije niti sam imala previše izbora. Prvo sam pobrojala prednosti koje donosi to inovativno komuniciranje: jeftinije je, brže, ne zahtijeva puno vremena. Oduševilo me, ne mogu to poreći. No, ubrzo sam uvidjela i drugu stranu medalje tih komunikacijskih noviteta.
Odjednom su se pojavile poruke kratkog sadržaja meni nerazumljive s naznakom “pozzzzz”. Pozzz? Zatim od dragih i bliskih ljudi stiglo je” vtp”, “Xd” i tako redom. Nepoznanice koje nisam uspjela odgonetnuti. Nije bilo druge nego u svladavanju ovih inovativnih simbola uključiti mlade generacije koje su me poučile što ti simboli znače. Naučili su oni mene i kako se napravi srce, smješko, ljutko, itd. Taman dok sam naučila osnovno i mislila da poznajem sve trikove te nove komunikacije uplela sam se u zamke baš te iste komunikacije.
Pišući, prenosila sam upute što, kako i kada treba neka osoba učiniti. Oni kojima sam prenosila svoje namjere, ponekad su ih shvatili sasvim drugačije nego sam ja mislila. Koliko sam samo puta došla u situaciju kazavši: “Nisam ja to tako mislila!”. Primatelj te poruke osjećao se ponekad prozvan, ponekad povrijeđen. Napokon sam shvatila da moderno vrijeme i novi načini komuniciranja imaju prednosti i nedostatke, ali onima kojima želimo prenijeti uistinu prave poruke i prave osjećaje moramo to učiniti OSOBNO. Moramo pronaći vrijeme za tu osobu bilo to zbog posla ili osobnih razloga.
Poučila me ta zbrka i nesporazumi koje može izazvati pisanje elektroničkih poruka da onom kome je stalo do mene ništa ne znači “pozzz”, “vtp”, “:)” i sl. Za one do kojih mi je stalo, koje volim moram naći vremena. Koliko god moderno živjeli iz mode nikad neće izaći riječi koje kažemo najvažnijim ljudima. Posebno ne riječi VOLIM TE.
Pozdrav do nekog drugog susreta.
