[KOLUMNA] Svi slojevi dna konzerve tune u salamuri proliveni tipkovnicama moralista

Volim, ali stvarno volim, kada oni najslađi, najdruželjubiviji, najmoralniji, naj SVE, budu dovedeni u priliku nemogućnosti svladavanja svojih animalnih poriva i onda na najbolji mogući, životinjski način, javno, putem tipkovnice i društvenih mreža pokažu svoje pravo lice koje su vješto skrivali, pokažu svoje prave misli koje su vješto skrivali mnogo godina.
Pitala sam se uvijek kako im uspijeva to skrivanje. Jesu li tako vješti glumci amateri ili pak vješto skrivaju svoje pravo ja, jer i ljudi kojima su okruženi imaju zavidnu praksu u tom području rada, pa su se svi međusobno odlučili igrati analnog alpinizma i voljeti se na, meni osobno, čudne i ljigave i apsolutno nepoželjne načine.

Nisam jedna od onih koja ulazi u rasprave na Facebooku, ne jer nemam muda, kako bi to zdravo seljački bez primjesa pristojnosti rekli, već zato jer ne vidim smisla u vođenju rasprava tipkajući na društvenim mrežama svoje stavove. Idemo se mi svi radije naći u 10 očiju i pričati ko ljudi. Ali, moram priznati da sam čovjek, od krvi i mesa, koji voli tu i tamo pročitati uzavrele rasprave koje se vode na svemogućem fejsu.
E tu, tu se mogu, pogotovo u maloj sredini kao što je naša, iščitati razni stavovi, karakteri, morali, dobre i loše strane, dvoličnosti, ljepote ljudskog mozga, čovječnost, ma SVE, sve se može iščitati.
Neki dan sam upravo to uspjela. Upravo to vidjela, pročitala. Upravo ono što znam godinama, ne samo da znam, nego osjećam.

Hitac je upućen, objekt je pogođen, a prilikom pogotka se raspao, raspao se po tipkovnici i sve ljude ovog grada koji žele nešto bolje na području kulture života u svim pogledima, a to pritom, većinom rade iz ljubavi i besplatno, nazvao onime kaj se nalazi na dnu prazne konzerve tune u salamuri pa onda nakon toga, objekt je naveo niz gadosti bez konkretnih i korektnih činjenica.
O happy day, o happy day, when Jesus wash, he wash his sins away.

Neka prvi baci kamen onaj koji nikad nije zgriješio.
Evo, bacila sam ga. Evo, još jednom, za svaki slučaj.

Idemo dalje.
Svi griješimo. Svi nekad kažemo nešto pa onda grizemo jezik.
No, postoji razlika.

Razlika je u analnim alpinizmima i biranju riječi uvijek i svugdje kako bi se nekome svidio. Razlika je u biranju riječi uvijek i svugdje kako nikome ne bi stali na žulj, kako ne bi sebe doveli u poziciju da izgubite nešto što vam je važno, razlika je u biranju riječi uvijek i svagdje jer ste se već odavno odlučili prodati za bolje vaše, lošije naše.

Onda kad ste već to odlučili, držite se analnog alpinizma do kraja, ljubite se međusobno i uzdižite. Nemojte se javno prozivati i ispadati smiješni.

Jer tko će vas ikad shvatiti ozbiljno ako se njišete kako i najslabiji vjetar zapuhne.
Tko će vas uopće shvaćati ozbiljno kad jedno pričate, a drugo radite. Kad jedno radite, a drugo pričate.
Kad-tad će doći do situacije da možete biti 167% u pravu, ali ljudi moji, ne dopirete više do nikoga, jer toliko ste strana zauzeli, toliko ste puta jezik pregrizli radi svojeg i samo svojeg dobra, da vas rijetko tko uopće i želi više shvaćati ozbiljno.

Toliko ste u pravu da ljude više ni ne zanima činjenica da ste u pravu jer ne živite to što riječima pronosite.

Čast izuzecima, ima ih mnogo u našem lijepom gradu. Ima ih jako puno. I apsolutno znam da se nitko od njih, ako su tu sa mnom, neće pronaći u ovim riječima. Jer dok je čovjek na miru sa samim sobom, onda životom kroči mnogo opuštenije, onda se ne pronalazi u svim osudama ovog svijeta koje su plasirane od strane nekih nebitnih osoba u njihovom životu.

Kad bi samo malo više ostali svoji, kad bi pokušali barem uvijek ostati svoji, bilo bi puno bolje na ovom svijetu.

Nedavno sam upoznala Miciku i Francisku. Krasne dame, staložene, znaju što žele, jasno to kažu, bez imalo straha od osuda okoline, nemaju srama, ne zamaraju se tko će što reći. Jednostavno su se pronašle i žive život punim plućima i pronose svoje životne vrijednosti na iskren način.

Micika i Franciska su u biti muškarci. Ozbiljni. Pametni. Staloženi. Obrazovani. Načitani. S ozbiljnim profesijama. Cijenjeni u društvu. Jako cijenjeni. Micika i Franciska su muškarci, u godinama. Ne djeca, ne dječaci. Muškarci. Pristojni, dobri, sa lijepim životnim stavovima, s lijepim filozofijama unutar njihovih glavica. Micika i Franciska su jednog dana odlučili pokrenuti zezanciju. I pokrenuli su je, preko društvenih mreža. Zezanciju. Mogli su biti osuđivani, mogli su biti ismijavani, mogli su dobiti packe na svojim ozbiljnim radnim mjestima, mogli su doživjeti milijun raznih loših scenarija i biti kažnjeni.
Mogli su, ali nisu.
Znate zakaj?
Zato jer su Micika i Franciska sve ovo maloprije gore navedeno i zato jer se Micika i Franciska nikad nisu pretvarale/pretvarali da su nekaj drugo. Micika i Franciska su znale kad se u kojoj situaciji kako treba ponašati, a da pritom ne izgube vlastitom dostojanstvo, stavove i vlastite moralne vrijednosti.

Budite Micika i Franciska. Do kraja. Do jaja. Budite svoji. Uvijek. Iskreni i principijelni. Onda će vas i drugi uvijek, i dok ste ozbiljni i dok to ne želite biti, doživljavati kao osobu kojoj se treba i može vjerovati. Da vas neće zajebati. Oprostite, nisam željela koristiti cenzuru u posljednjoj rečenici.
A nekako je najljepše dok kročite ovim svijetom, radeći što god da radite, a pritom ljudi u vama vide dobrog i poštenog čovjeka.

Pozdrav!

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com