Ovog je tjedna valjda i najneupućenijima moglo postati jasno kako se kadrovira u hrvatskoj Vladi. Kriteriji ni u kom slučaju nije stručnost, sposobnost, radne navike ili vizionarstvo, već samo i jedino slijepa i bespogovorna odanost premijeru Plenkoviću. Tko to zadovoljava ne mora se brinuti o svojoj političkoj budućnosti, neovisno o tome ima li ikakvog znanja i talenta za obavljanje iznimno složenih ministarskih poslova. U suprotnom slučaju nema tih pozitivnih rezultata i pohvala najšire javnosti koje bi mu mogli garantirati opstanak na ministarskoj dužnosti.
Nečija stručnost i radni kapacitet zapravo i nisu bitni. Hoće li nedostatak takvih vrlina utjecati na i na loše rezultate funkcioniranja nekog ministarstva, što praksi može dovesti i do gubitka ili nerealiziranja milijardi nekadašnjih kuna, zapravo i nije toliko bitno. Važno je samo da je premijer uvjeren kako je dotični dužnosnik pod njegovim potpunim nadzorom. Da ga ne cinkari okolo i da mu oči budu čvrsti zatvorene kad naiđe na brojne nezakonitosti i najrazličitije nepravilnosti. Naime, ne postoje ministri zbog služenja narodu, kako to mali Ivica iz viceva naivno zamišlja, nego zbog održanja svog gazde na vlasti.
Smjena ministrice Nataše Tramišak razgolitila je Plenkovićev mentalni sklop, u kojem je on osobno središnja točka svega što se događa. Ta bizarna hrvatska varijanta ‘kralja sunca’ nije se mogla pomiriti s činjenicom da je prilikom formiranja Vlade morao dati ustupak čelništvu slavonskog HDZ-a i prihvatiti ministricu koju nije osobno odabrao. Otada se dogodilo čudnih stvari, od pritisaka na nju zbog razotkrivanja financijskih malverzacija u samom ministarstvu, razgovora sa istražiteljima iz Europske unije oko slučaja bivše ministrice Gabrijele Žalac koji nije predočen samom Plenkoviću pa do sve slabije komunikacije s Uredom premijera.
Možda je ministrica Tramišak posljednjih mjeseci doista imala paranoidne istupe, kako se to tvrdi iz hadezeovskih ‘povjerljivih izvora’, ali je zanemareno da ju je i ministarsko okruženje, gdje je jedini primjereni način ponašanja podilaženje premijeru, na to zacijelo prisiljavalo. U svemu tome kvalitetno obavljanje ministarskih poslova na realizaciji projekata iz europskih fondova nije bilo ni spomenuto. Netko bi mogao cinično primijetiti da je smjenom ministrice Tramišak zapravo potvrđeno pravilo da nitko u Plenkovićevoj Vladi ne smije kvalitativno iskakati iz tima koji mahom neuspješno vodi državne poslove. Kraj takvih se potkapacitirani ministri osjećaju jako nelagodno. U mediokritetskom okruženju svi moraju biti usklađeni na nižoj razini uspješnosti, zbog čega su i nadalje čvrsto na svojim dužnostima ministarske karikature poput Banožića ili Grlića Radmana.
Sve u svemu, Plenković je iskoristio neizbježnu smjenu ministra obnove Ivana Paladina da bi napravio tzv. mini-rekonstrukciju Vlade, kako bi što manje pozornosti bilo usmjereno na ministricu Tramišak. U tome je tek dijelom uspio, jer nitko razuman i politički osviješten nije mogao previdjeti da oko micanja ministrice EU fondova ima puno nelogičnosti i političke prljavštine. Na kraju se moglo zaključiti jedino to da su ministri tek potrošna i pokvarljiva roba s ograničenim rokom trajanja.
Najduhovitije je to protumačio analitičar koji je Vladu usporedio s poznatim monologom Brzog u ultrapopularnoj britanskoj seriji Mučke kako od početka dugogodišnje smetlarske karijere ima samo jednu metlu. Na njoj je, doduše, bezbroj puta mijenjao dijelove, od drške pa do sirka, ali nikad nije u cijelosti uzeo novu. Na identičan način djeluje i Plenkovićev tim u Banskim dvorima.
Interesantno je da ni pričao o omraženom i politički popljuvanom ministru Paladinu nije tako jednostavna kako se to nekome može činiti. Iako je doista kontroverzna osoba opterećena vlastitim nekretninskim interesima, sada već bivši ministar kao čovjek iz građevinske operative nije bio neupućen u svoj posao. Paladina je ipak shvatio zašto obnova ne može ozbiljnije krenuti, ponajviše u organizacijskom smislu i podjeli ovlasti između različitih državnih tijela. Zato je zatražio žurnu reformu sustava i to u sažetoj formi predočio premijeru.
Umjesto da ga podrži u planu ubrzanja obnove, Plenković ga je prekrižio, vjerojatno zbog bojazni da bi takav pojednostavljeno model uznemirio brojne zaposlenike u tim tijelima, gdje se dolazi po hadezeovskim zaslugama. Bolje da stradalnici gunđaju nego da se na njega naljuti dio stranačkih kadrova. To je prava slika Hrvatske po HDZ-ovu modelu.
Može li novi ministar obnove išta promijeniti? Činjenica je da se Plenković u izbjegavanju reformi odlučio za model političkog ojačavanja ministarske pozicije. Izabrao je Branka Bačića, nekadašnjeg ministra toga resora, koji dolazi s pozicije šefa HDZ-ovog saborskog kluba. Njemu je kao osobnom premijerovom izboru ne bi smjeli suprotstavljati nižerangirani stranački kadrovi u institucijama o kojima također ovisi provedba obnove. Oni koji poznaju sustav tvrde da takvo političko bildanje ministarske pozicije dovoljno za ozbiljniji zaokret, jer se ne skraćuju apsurdne administrativne procedure. Zato će idućih pola godine biti iznimno dramatično, s obzirom da Hrvatska zbog neučinkovitosti može izgubiti milijarde eura. Na Bačiću će se, dakle, lomiti cjelokupna Vladina politika. Ako se do ljeta ništa bitno ne promijeni, i Bačić je zbog opstanka svog premijera postati dio one vječne metle Brzog iz Mučki.
