Središnji dnevnik javne televizije. Gost je premijer Andrej Plenković. Ne, doduše, u studiju, već u Banskim dvorima. Intervju ne traje uobičajenih četiri-pet minuta, već punih 20. Voditelj intervjua jedan je od talentiranijih, obrazovanijih i perspektivnijih mlađih novinara. Da bi u mentalnoj močvari zvanoj Hrvatska televizija takav i ostao, jako pazi što će umilnim tonom pitati premijera koji kronično pati od kompleksa veće vrijednosti.
Najprije ide cile-mile oko poreznog rasterećenja koje bi u plaćama iduće godine, što će inflacija u međuvremenu pojesti, trebalo dovesti do povećanja od nekoliko desetina eura. Zatim cile-mile oko novih izbornih jedinica. Voditelj je tu još oprezniji. Bojažljivo pita imali tu možda kakvih nelogičnosti, pa taj vlastiti izljev drskosti odmah opravdava napomenom da nešto protestiraju stručnjaci za ustavno pravo.
Kakve nelogičnosti, pita se premijer uz podignute obrve. Pa riječ je, kaže, o jednom malog zakončiću od samo dvadesetak člančića. Tu je samo trebalo uzeti kalkulator i nadoštukavati one teritorijalne jedinice s premalo birača i okljaštriti one koje su bile prekobrojne. Sve je to, dakako, savršeno odrađeno. Premijer se čudi sebi i svojima kako su dobro pretumbali, uz minimalna odstupanja. Nije mu jasno zašto se toliko spominje lička megajedinica, od Novske do mora. Pa zar nisu ukinuli jedinicu koja je Zagreb vezala uz Novi Vinodolski?! Zar nisu Zagreb iz četiri prebacili u samo tri izborne jedinice?!
Plenković poentira analizom iz tiskovina da će u jednoj od jedinica oporbeni SDP imati više mandata nego po sadašnjem zakonu. Nije li to vrhunski dokaz HDZ-ove demokratičnosti?! O situaciji u ostalih devet jedinica nije govorio, a voditelj se nije ni usudio pomisliti da ga to pita. Naposljetku, pokazuje i silnu velikodušnost time što HDZ uz saborsku većinu nije, primjerice, progurao većinski izborni model s Hrvatskom kao jednom izbornom jedinicom, gdje bi bio 9-postotni izborni prag i 30-postotni bonus pobjedniku, što bi valjda stoljeće unaprijed cementiralo HDZ-ovu vlast. Eto, Plenkoviću stvarno trebamo biti zahvalni što od lošega i tendencioznog nije napravio nešto što bi pokopalo i ovu krnju hrvatsku demokraciju.
Indikativno je bilo da u intervjuu nije ni spomenut politički skandal vezan uz prebacivanje Podravine u slavonsku četvrtu izbornu jedinicu. Presitan je to problem i za premijera i za voditelja, jer je Podravina ionako politički najbeznačajniji dio naše otužne države. Podravina se opet našla u krivo vrijeme, koje traje već tri puna desetljeća, na krivome mjestu. No, baš zahvaljujući njoj četvrta izborna jedinica, zasigurno ćete se složiti, iz profila jako sliči muškom spolnom organu. Jedino je pozitivno da se ista zahvaljujući Koprivnici i Đurđevcu doima kao da je u stanju erekcije. Samo što je problem da su nam ga opet metnuli.
Dan-dva kasnije je dodatno razjašnjeno zašto HDZ ne samo da je ignorirao neovisne stručnjake kod izrade novih izbornih jedinica, već ih je i ismijavao i omalovažavao, kako se to, kaže greškom, dogodilo i samom Plenkoviću. Stručnjaci su, naime, pronašli način da izborne jedinice po broju stanovnika prilagode zahtjevima Ustavnog suda, bez da ‘raskupusaju’ nekoliko županija. Na pitanje o ignoriranju struke odgovarao je i ministar Oleg Butković, kojemu politička suptilnost baš i nije vrlina. Zato je ustvrdio kako krojiti granice imaju moralno pravo samo oni koji su već dobivali izbore. Znači, uglavnom ekipa iz HDZ-a. A ona valjda zna kako da nakon nekoliko intervencija na zemljovidu takva pobjeda bude i uvjerljivija.
Vrhunac je cinizma, ipak, bila izjava vladajućih da prijedlog kojeg stranački vrh javno izložio nije napravila HDZ-ova radna skupina predvođena Vladimirom Šeksom. Učinili su to, kažu, neimenovani zaposlenici Ministarstva uprave i pravosuđa. Mogli bi se činiti kao da je resorni ministar stao na ulazna vrata i promatrao tko se posljednji vraća s gableca pa ga je kaznio izradom novih izbornih jedinica. HDZ-ovi propagandisti ponekad nas smatraju čak i maloumnijima nego što obično jesmo.
Vladajuća je stranka, dakle, još jednom vrlo efektno demonstrirala da je politički već odavno okupirala Hrvatsku. Premijer i njegovi suradnici često se ponašaju kao da je država njihovo vlasništvo pa zato mogu zakone i izborne jedinice kako iz najviše odgovara, čak ni ne pokušavajući pronaći neki demokratski ‘smokvin list’. Raspodjela sredstava iz državnog proračuna također je rječiti odraz stranačke podobnosti i osobnih veza s moćnicima iz Banskih dvora i Trga žrtava fašizma. Oporba, ali i kritička javnost, toliko su im nebitni da ih u svemu ignoriraju, neovisno o nečemu što se u ozbiljnim država smatra dobrom demokratskom praksom. Konsenzus oko pitanja od općeg društvenog interesa uopće ih ne zanima. Vlast je, kao u osvajačkim ratovima, plijen koji pobjednik nema razloga dijeliti.
Ako je tome tako, a sve ukazuje na takve HDZ-ove manire, treba li čuditi što se Hrvatska ne može dogovoriti ni o ovotjednom Danu državnosti?! Zacijelo je nemali broj onih koji ne znaju zašto je izabran upravo 30. svibnja 1990., a riječ je bila o danu kad je konstituiran prvi višestranački Sabor, u kojem je imao HDZ imao veliku brojčanu nadmoć. To nije imalo baš puno veze s državnošću, jer je odluka u to smjeru donesena 25. lipnja 1991., HDZ je još u Tuđmanovo vrijeme svoj trijumf pretvorio u taj blagdan. Od njih je počinjala povijest, što je odraz HDZ-ovog mentalnog sklopa. Zato je i puno jasnije zašto se predsjednik Milanović i dio oporbe nisu priključili toj proslavi. Takva spoznaja, doduše, ne govori baš najbolje o Hrvatskoj, ali je odraz naše grube političke realnosti.
