Ti neki ljudi. Ti neki ljudi koji što god da radili u životu, rade to sa srcem. Ne rade to za novac, rade to zato što TO osjećaju u sebi i guraju naprijed. Okružena sam takvim ljudima, OKRUŽILA SAM SE takvim ljudima, sasvim svjesno sam to napravila jer sam tako željela. Iskrene, otvorene, srčane, radišne, sposobne, pametne, predivne ljude, oko sebe.
Ti predivni ljudi godinama već rade na tome da nam u Koprivnici bude ljepše, zabavnije, sadržajnije, kvalitetnije. Rade to srčano, volonterski, rade to zato što vjeruju u svoj cilj. Ponekad izgledaju ludo, ponekad izgledaju kao da su možda zaboravili zašto to rade i kao da su zaboravili svoj cilj. Ponekad izgledaju kao da bi odustali od svog nauma. Kao da bi i oni htjeli imati „normalan“ život i nakon svog službenog posla otići kući i čekati alarm da zazvoni slijedećeg jutra da mogu krenuti u novi dan ispočetka. Ali oni nisu odlučili sjediti doma, oni su odlučili djelovati, oni su odlučili Koprivnici poklanjati izložbe, književne večeri, predstave, koncerte, festivale filma…
Oni ne čekaju da „alarm zazvoni“, oni djeluju.
Odlučili su nešto napraviti. Ti srčani ljudi, ljudi kojima novac nije na prvom mjestu. Ljudi koji shvaćaju da je novac itekako potreban da bi preživjeli, ali također ljudi koji shvaćaju da kad nešto stvarno jako želiš tad postoji jedan period u kojem ćeš zapeti, zagristi, ići preko svojih granica, prestati brojati sate spavanja, prestati brojati sate odmora.
Smijat će se zajedno ti ljudi, ponekad i zaplakati, ponekad htjeti odustati, ponekad će sami sebi reći „ma ja nisam normalan/a“, ponekad neće imati potporu svoje obitelji, ponekad će odraditi sve kako se spada, ali taj dan neće u njima biti one početne srčanosti jer jedino što je u njima je osjećaj koji vrišti „jesam li stvarno trebala ući u ovo, vide li ljudi potencijal koji ja vidim u ovome, vide li ljudi kako ovo može biti predivno savršeno, kao što ja vidim“. Vrisak koji vrišti „želim odustati“, dok ona hoda gradom i obavlja završne poslove, radeći sve, samo ne odustajući.
Teško je raditi nešto u što vjeruješ, nešto za što vidiš da i drugi cijene i podržavaju, ali kad se spomene, nažalost, onaj glavni faktor, a to je novac, sve naglo utihne i kao da stane. Novaca nema, ima važnijih stvari od kulture, doći će i to na red, samo strpljivo. Pa nastave oni, nastave ponovno raditi, tražiti novac iz raznih natječaja, projekata, nastave ponovno iznad svojih granica, dobivaju taj novac, ali posežu i dalje u svoj džep tu i tamo, biraju jeftinije, ali kvalitetne načine da ugoste umjetnike na najbolji način, da im ponude mjesto za spavanje, ručak, večeru, piće, da im ponude najljepše moguće uvjete koje im mogu ponuditi s to malo novaca što imaju. Okupljaju oko sebe volontere, ljude tako drage, tako mlade, a tako više srčane, nego svi ovi koji rade svoje poslove za desetke tisuća kuna. Volontere koji su isto kao i oni „malo ludi“ jer umjesto da doma uče za test ili da se naspavaju za posao, oni postavljaju izložbe u gluho doba noći, oni paze na izvođače, oni lete po gradu obavljajući sitnice, sitnice koje su sve samo ne sitnice, jer bez njih ne bi bilo gotovog proizvoda. A oni su i dalje odlični učenici, odlični ljudi, odlični zaposlenici, sposobni, pametni, uspješni u svemu što su si odabrali da rade.
Zašto? Zato što sve što rade, rade sa srcem.
Kad-tad to srce poželi odustati, maloprije sam to spomenula, ali kad-tad to srce dobije svoju zadovoljštinu do kraja. Mora doći ta zadovoljština. Jednostavno mora. Kad osjetiš duboko u sebi da je to što radiš kvalitetno i jako dobro, iako sumnjaju sa strane, vjeruj mi da mora doći zadovoljština u bilo kojem obliku, nakon nekog vremena.
Došla je i njima, mojim ljudima, došla je i meni jer sam i ja jedna od njih. Nakon godina truda, prestalo se već brojati vrijeme koje je prošlo, ali nakon godina i godina truda, nakon mnoštva programa, nakon neprospavanih noći, nakon stotine i stotine dana u kojima im je dom bio bicikl i razna mjesta na kojima su se održavali programi, nakon sreće, tuge, preispitivanja, nakon svega, eno ih, 844 tisuće kuna i još malo nešto više. 844 tisuće kuna i još malo više od Ministarstva kulture države nam naše.
Pet milijuna više razloga za sreću, vrisak, skakanje, suze, smijeh, ponos…
****te pa mi jesmo ludi, ali sad smo dobili i dokaz da nismo ludi. Dobili smo dokaz, nakon godina i godina truda da smo ludi na najbolji način, da smo kvalitetno ludi, da smo toliko ludi da smo dobili 844 tisuće i nešto još malo više kuna. Sreća, vrisak, skakanje, suze, smijeh, ponos….
Dobili? – pitam se ja.
Zaslužili, zaradili, zasluženo dobili.
Bi li dobili da su odustali? Bi li dobili da su strast koju imaju zatomili i nastavili s provođenjem programa držeći figu u džepu i odrađujući to, pritom gledajući tko je što i koliko napravio?
Bi li dobili taj novac da su prestali iskreno vjerovati u to što rade dok su drugi upirali prstom da nema smisla to što rade?
Bi li dobili taj novac da nisu iskreni, otvoreni, srčani, radišni, sposobni, pametni, predivni i pomalo ludi ljudi?
Vjerojatno bi, jer u tom slučaju znači da ne bi imali onu moralnost koju imaju ovi ludi ljudi, ali oni su odlučili da je njihov način puno ljepši.
Trud se uvijek isplati.
I to je ono što želim reći mladim ljudima. Ljudima koji još nisu krenuli u život „ozbiljnih ljudi“, mladima koji su tek dobili posao na nekom radnom mjestu, mladima koji osjećaju da mogu puno više i da jesu puno više od onoga što im je posao za koji dobivaju plaću.
Trudite se, riskirajte, idite glavom kroz zid, vjerujte u sebe i svoj cilj, dopustite si da pokleknete i da prestane vjerovati na jen čas, ako takvo vrijeme dođe, a doći će. Preispitujte se, gradite se, vjerujete u sebe dok se preispitujete, ne odustajte, ostanite srčani, ostanite iskreni, ostanite dosljedni, ostanite pošteni. Ne dajte da vas ljudska zloća, dvoličnost ili bilo što treće ili petstoto pokoleba u tome. Ne dajte da vas netko uvjeri da ste ludi ljudi. Jer i vi sami znate da jeste ludi, ali na najbolji mogući način.
Pozdravček od Dragane!
