Na brdašcu potkalničkog prigorja, na otprilike 188 metara nadmorske visine i na površini manjoj od jednog kilometra četvornog, smjestilo se naselje Voljavec Riječki.
Selo je nekada bilo u vlasništvu kalničkih plemića i spominje se u 18. stoljeću, no zasigurno ima mnogo dulju povijest. Na polju Cerkvenica pronađeni su ostaci drvene kapelice koja je prema predaji ovdje bila sve do početka 19. stoljeća. Nekad se po vodu išlo na obližnji izvor Ravnice, a 1920. godine mještani su odlučili iskopati bunare. Iskopana su tri, a voda je pronađena na 45 metara dubine. Za zidanje svakog bunara koji su i danas u upotrebi, utrošeno je više od 50 tisuća komada cigli. Iz jednog se još uvijek kantom vadi voda, a u druga dva su instalirane pumpe pa žitelji imaju mjesni vodovod.
Sve do 1974. godine Voljavec je administrativno pripadao Gornjoj Rijeci u čijoj je i danas župi, pa odatle, vjerojatno, i nosi pridjev Riječki. Danas mu je općinsko središte Sveti Petar Orehovec od kojega je ovo malo mjesto udaljeno svega tri kilometra. Do njega je sve donedavno vodio običan put, no mi smo se u selo dovezli po novoj šljunčanoj cesti koja bi uskoro trebala biti asfaltirana.
Zastupljena poljoprivreda na malo
Stali smo kod obitelji Ferenčak i porazgovarali s ocem Željkom i njegovom suprugom Božicom. Supružnici Ferenčak imaju četvero djece. Najstariji sin završio je fakultet ekonomije i poduzetništva u Varaždinu gdje je i zaposlen. Kćerka Nikolina završila je fakultet i trenutno je u Njemačkoj, Ana Marija studira germanistiku, a najmlađa Karla završila je osnovnu školu u Orehovcu.
– Moji roditelji su se bavili poljoprivredom, a 1992. godine supruga i ja krenuli smo u izgradnju farme za tov svinja, kapaciteta oko 1000 svinja godišnje. Sličnu farmu imao je i naš susjed Furmeg, koji je poput nas pred sedam godina odustao od tova. Mještani se danas bave poljoprivredom na malo, a sve do pred petnaestak godina, u selu je svaka obitelj imala po pet ili šest krava čije su mlijeko otkupljivale tvrtke Vindija i Sirela. Tada je na području rada veterinarske stanice Gornja Rijeka bilo približno četiri tisuće mliječnih krava, a danas ih je samo šezdesetak. Mi imamo dvije, a osim nas u selu krave za svoje potrebe ima još samo jedna obitelj, pa je u selu ukupno desetak grla – kazao je Željko.
Nekad snažan vinogradarski kraj
Pokraj sela protječu potoci Črnec i Strmec. S jedne je strane šuma Trnovača i mnogo stabala trešanja koje ovdje odlično uspijevaju, pa početkom ljeta u berbu dolaze i stanovnici obližnjih sela. Prije razvoja proizvodnje vina i ovo selo je bilo siromašno, a mještani su pješačili po sol u 25 kilometara udaljeni Novi Marof.
Ponad naselja je brdo na kojem mještani Voljavca i Lukačevca uzgajaju vinovu lozu.S našim domaćinom došli smo do brda gdje nas je dočekao tužan prizor. Mnogobrojne oronule zemljane i drvene klijeti i zapušteni vinogradi odavali su nekoć bogat društveni život na ovim prostorima. Stare sorte loze Imbrina i Svetlica ovdje su oduvijek dobro rodile, a Voljavec je pedesetih godina prošlog stoljeća živio od proizvodnje vina. Obitelji su imale i po dvije i pol rali vinograda, u kojima je u proljeće i jesen, dnevno radilo i po 30 težaka, a nakon napornog rada u večernjim satima na brdu se orila pjesma.
– Težaci su dolazili i iz obližnjeg Kostanjevca, a za cjelodnevni rad dobivali su po dvije struganje kukuruza – rekli su nam mještani. Vino se prodavalo najviše vlasnicima krčmi u Podravini i Prekodravlju. Prodavači bi najprije biciklima u Drnje, Gotalovo, Golu, Repaš i susjedna sela vozili „muštru“, a kad bi posao bio sklopljen, konjskim kolima iz Voljavca su stizale tisuće litara vina. Početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća proradila je Panonska pivovara u Koprivnici, pa je potražnja za vinom stala, a vinogradi u Voljancu ostali su zapušteni.
Tek sedam naseljenih kuća
Selo je struju dobilo 1956. godine, 2002. godine stigla je i javna rasvjeta, a tu su i telefonske linije. Asfalt su mještani dobili 1996. godine, a kanalizaciju i plin nemaju.
Za žitelje je vječni počinak na groblju u Dropkovcu, a trgovina i najbliža pošta im je u Orehovcu. Selo je oduvijek bilo malo pa i danas u sedam naseljenih kuća živi 24 stanovnika. Otprije dvadesetak dana praznu kuću u kojoj je nekada bila obitelj Habic, kupio je mladi bračni par sa četvero djece, pa je selo postalo brojnije.
Porazgovarali smo i sa najstarijim mještaninom. Stjepan Košutić živi sa suprugom Barom i za svoje potrebe bave se poljoprivredom. Ima 73 godine i rođen je u obiteljskoj kući. Za vrijeme njegovog djetinjstva u selu je bilo 9 kuća u kojima su živjele obitelji Habic, Vrhovec, Ferenčak, Horvat, Furmek, Košutić i Dragiža.
