Jednog jutra proteklog tjedna krenula sam na put. Put je bio edukativan. Koliko god moja želja za znanjem bila snažna, hladno i klizavo vrijeme svuda oko mene pomalo me sputavalo.
U grupi je bilo odraslih i djece spremnih pomoći pri ulasku i izlasku iz vozila javnog prijevoza jer bez pomoći drugih ne bih bila u mogućnosti poći na ovaj put. Neću ništa novo reći ako kažem da je javni prijevoz za osobe s teškoćama u kretanju potpuno neprilagođen. Na ovom putovanju bila sam potpuno ovisna o pomoći drugih. Na prvom stajalištu na kojem smo stali da bi se osvježili odlučila sam ne izlaziti iz autobusa. Razlog poznat. Trebalo se spustiti po mokrim stepenicama iz autobusa, a to mi je stvaralo osjećaj nesigurnosti i nelagode. Čekajući da putnici izađu u jednom trenutku je pored mene stao dječak i upitao trebam li pomoć.
Njegovo pitanje preplavilo me toplinom u srcu i ponosom do neba. U razredu tog dječaka bila sam dva puta. Njegova razrednica pozvala me s razlogom – da učenici iskustveno dožive teškoće s kojima se susreću drugi i drugačiji, tj. osobe s teškoćama u kretanju. On nije zaboravio što sam ih poučila! Učila sam ih, ako sretnu osobu za koju procijene da možda treba pomoć ili mene, da slobodno pitaju trebaju li pomoć. Srce mi je bilo veliko kao autobus kojim smo putovali. Ponos koji sam tada osjećala ne može se izmjeriti niti jednom mjernom jedinicom
Imala sam čast poučiti djecu koja žive u mojoj županiji, tu pored mene, o vrednoti koju će ponijeti sa sobom u život. Trud koji sam uložila zajedno s njihovim učiteljicama, vidljiv je već sada. Sjeme koje smo „posadili“ niče i za desetak godina kada će ta djeca biti odrasli bit će nositelji ovog društva. Vjerujem da će donositi ispravne odluke u korist svih ljudi, a nadasve onih koji su „slaba“ karika. Živim za trenutak da će netko od te djece promijeniti nepristupačan javni prijevoz u prijevoz koji će baš svatko moći samostalno ući i ići na mjesta koja požele. Nadam se da neće ostati samo na željama.